XIII
POSTUPAK NA KOJI SE ODLUČIMO, NIJE UVIJEK I NAJBOLJI POSTUPAK KOJI SMO MOGLI UČINITI
Nakon ovog iskušenja od kojeg sam postala nekoliko godina starija, i prilično sijeda, sa desetak kilograma više od stresa, s radošću sam rekla istinu svojoj djeci, a mužu konačno, i sa olakšanjem, predala u ruke ključeve od stana.
Naravno da mi nije ništa povjerovao, a osim toga bili smo u postupku rastave braka zbog svega, i sad je on naslijedio prethodnike, promijenio mi je bravu i zaprijetio da u stan više ne mogu. Bio je ljut zbog toga što je bio bez svog novca zarađenog teškim radom u inozemstvu a uloženog u poduzeće pod sporovima, za to što nije tri godine mogao u stan u kojem je bila promijenjena brava, za iskopčane telefone, struju, za sve loše što smo preživjeli. Osobno nisam znala s čim se ponekad teže bilo boriti, s predbacivanjem uže i šire obitelji koji nisu mogli shvatiti što se zapravo dogadja i što su uzroci svim problemima, ili sa kamatarima. S tim što sam mužu, rođacima i obitelji opravdavala njihovo ponašanje argumentirajući to činjenicom da sam ja povrijedila muža , (iako nisam bila kriva, ali sam uložila novac koji je on teškom mukom uštedio) i da sam zaslužila njegovo nepovjerenje.
Objavom svih problema sa sudom u medijima izazvala sam i prijekore obitelji koji su se bojali da će biti takodjer izvrgnuti progonu od strane osoba na vlasti.
-„Ti nas sramotiš“ – rekla mi je šogorica.
„Moja djeca ne žele izreći glasno svoje prezime u strahu da ih netko ne poveže s tobom. Što imaš po novinama povlačiti moćnike? Oni su jaki i tebi je puno bolje da šutiš, a ne da o njima govoriš. Moja djeca moraju završiti i fakultet, kako će završiti ako ih ti brukaš?“ – osula je paljbu na mene.
Njezine riječi su mi pale na srce kao težak kamen. Očekivala sam od svoje obitelji potporu, razumijevanje, čak i divljenje, zbog moje hrabrosti i čvrstine, snage s kojom sam se nosila s problemima, a umjesto toga, oni su izabrali da „gurnu glavu u pijesak“ i „da me zaniječu“.
Usprkos svim tegobama kojima sam bila izložena, i prijekoru osoba do kojih mi je bilo veoma stalo, a koji su mi izazivali najveću bol i patnju zato jer su bili moji, nisam odustala od borbe, smatrajući da predaja borbe znači izgubljena borba. Nisam ni imala drugog izbora. Predati se, značilo je – sve izgubiti.
Rasterećena, i sa olakšanjem zbog odluke koju sam u sebi donijela, nastavila sam raditi i stvarati.
Uspjela sam uštedjeti nešto novca, kupiti druge nekretnine i planirati nove poslove. Znanja i iskustvo, kako u poslu, tako i u pravu i poznavanju zakona, stečena kroz godine borbe u bitnom su mi pomagala pri rješavanju mnogih problema s kojima sam se susretala.
No uvijek su oko mene hodali „lešinari“ željni „hrane“ tj. lagodno dobivenog novca.
Poučena vlastitim iskustvom smatrala sam da Hrvatska obiluje ljudima kojima je potrebna pomoć, i nikom svoju pomoć nisam uskraćivala pa je ponekad teško bilo razlučiti one kojima je pomoć stvarno bila potrebna od onih koji su pomoć tražili s namjerom da prevare.
Takva je bila i Darinka Prežec. Neprekidno je jadikovala kako je u teškoj situaciji i kako bi ona puno učinila kad bi mogla raditi i stvarati, te da joj hitno treba novac kako bi kupila jedan poslovni prostor. Opsjedala me gotovo svaki dan, dočekivala me kad bih došla s posla, i neprekidno plakala.
Slaba sam na suze, i na ljude u teškoćama. I sama sam prošla puno toga lošeg, podizala se sa samog dna, pa i ispod dna, i jednostavno nisam znala reći ne kad me zamolila da se nekako snađem za trideset tisuća eura koje bi ona uložila u zajednički posao sa mnom.
Imala je nekretninu koju je željela ponuditi kao zalog za koju je tvrdila da vrijedi preko sto tisuća eura, i na temelju nje je htjela posuditi i više od toga. Znala je da se poznajem sa ljudima koji posuđuju novac, i da su mi vratili nekretninu nakon što sam otplatila dug, i to je smatrala kao pozitivnu činjenicu, pa je predložila da sa mnom zajedno ode na sastanak i da ih zamolim da njoj posude novac koji će ona ubrzo vratiti.
Prihvatili su nekretninu kao zalog i sklopili s njom ugovor na pedeset tisuća eura uz 10% mjesečnu kamatu. Uzela je novac, i nakon dva dana nestala iz mojeg života.
Opet je cijela priča krenula iz početka, ovaj put gora i teža.
Novac je bilo sve teže vraćati, nje nigdje nije bilo niti se više željela javiti na telefon, svugdje je pričala ružne stvari o meni kako bi me spriječila da ja nju tražim i zahtijevam od nje svoj novac, a prostor koji je govorila da će kupiti po pola sa mnom, iznajmila je bez pravne osnove trećoj osobi Mirku Umičeviću koji je tamo poslovao sa tvrtkom "Dijamant Staklo" d.o.o.
Kako situacija sa njezinom zemljom nije bila čista, odnosno utvrdili su da vrijednost nije ta za koju su se sporazumjeli, raskinuli su tjedan dana nakon posudbe ugovor, i tražili odmah dvadeset tisuća eura plus kamatu nazad. Nje nije bilo nigdje, ni traga ni glasa.
Skupila sam toliki novac, prodala sve od imovine što se prodati dalo i vratila dio njezinog duga, i to jedva.
Gotovo da sam skapavala od gladi, ne plačajući režije koje sam neprekidno razvlačila do iskopčavanja, ali eto, nekako sam svela dug na nivo da moram vraćati po tri tisuće eur mjesečno kamate.
Dok se normalno radilo nije bilo problema, uz velike štednje i restrikcije, nekako se uspijevalo sakupiti da se podmiruje kamata, no sve je bilo teže i teže. Zato sam ponekad bila prisiljena posuditi na kraći rok po nekoliko tisuća eura s kojima sam zatvarala tekuće obveze, a na koje su mi onda naplaćivali po dvadeset posto tjednu kamatu.
Kako ne bih na sebe navlačila njihov bijes, neprekidno sam morala glumiti kako imam novaca na bacanje, kako mi je sitnica ta mjesečna kamata, i kako u stvari jako puno zarađujem, i u stvari mi je to sve beznačajno.
U tu svrhu sam znala ispričati im o poslovima koje radim, o projektima, planovima, i na taj način sam ih uspjela distancirati od sebe, i steći u njihovim očima uvažavanje. Jer nisu poštovali one koji su bili kukavice, ali hrabre ljude su cijenili, a naročite hrabre i imućne.
Ponekad su me nazvali da se nađemo, oni pijani, sa pištoljem na stolu okrenutim prema meni, a ja sam s njima pričala a istovremeno razmišljala kako bih mogla, u trenutku, ako slučajno pištolj opali sakriti se pod stol da me ne namjerno, već od pijanstva, ne rane. Doduše, ne znam kako bih to izvela, ali sam o tome razmišljala cijelo vrijeme dok sam s njima za stolom sjedila.
Znala sam im po glasu prepoznati trenutke kad su bili drogirani, a isto tako i kad su bili u krizi, pa su zbog toga bili gotovo neuračunljivi i nepodobni za bilo kakav razgovor. Tada sam ih naročito izbjegavala i nisam se uopće javljala na telefon, niti se odazivala na poziv na sastanak.
Za njih uopće nije postojala ta druga osoba koja je u stvarnosti posudila novac. Za njih sam ja bila garant jer sam ja nju dovela do njih, a ona je i tako odmaglila i prestala se javljati. Slala mi je ružne poruke, ismijavala me, čak i na raznim forumima pisala neistine o meni, a očigledno je imala i razloga jer malo tko bi tako nasjeo kao ja i povjerovao u njezinu iskrenost i poštene namjere.
Znala je što prolazim, jer sam je prije svega toga često puta pozvala na ručak. Imala je ključeve od mog stana, svakodnevno je prije nego što je uzela novac tamo boravila, jela sa mnom za istim stolom. Sa mnom zajedno išla je na hodočašće (put sam naravno ja platila), a odmah nakon što se vratila, prevarila me bez imalo predomišljanja i žaljenja.
Ona je znala kroz što sam proživjela sa sudovima, jer je prije nego li je uzela novac često bila kod mene dok sam pisala razne podneske i žalbe, bila je upoznata sa kompletnom situacijom mog ulaganja i tijekom sudskih rješenja, pa je i ona odlučila ukoliko ne budem podmirivala njezin dug prema kamatarima, posjetiti predsjednika suda i s njim postići dogovor kako da mi još više otežaju situaciju. Spominjala je i novinare, policiju, sve od čega sam tog trenutka zazirala jer su mi djeca previše propatila da bi još jednom prolazila isto.
Zbog svega sam ju prijavila policiji kazneno, za prijevaru, i opet sam ja bila crna ovca koju je policija doslovce ismijala prilikom razgovora. Ona naravno nije prozvana, i ja sam dalje nastavila vraćati kamatu i to vrlo teško.
Osim plaćanja kamate, tu su bile i mnoge druge usluge koje je valjalo obavljati, razni dopisi, savjeti, i posudbe novca kad im zaškripi mimo mjesečnih obračuna.
Kad god bi oni što tražili morala sam im se javiti, bez obzira što tog trenutka radila, i kakve su okolnosti u kojima se tog trenutka nalazim.
Nisu se preskakale ni Nove godine, ni Božić, ništa. Datum koji je po dospijeću dolazio, morao se ispoštovati bez obzira na blagdane. Bila sam očajna. Sve više sam radila i sve manje snage sam imala. Kupovala sam nekretnine u ovršnom postupku za gotov novac, ma kako teško ga bilo skupiti, a potom sam, nakon što bih riješila zemljišno knjižno stanje, prodala za nešto veći novac i s tim zatvarala dug.
No dalje od kamate se nisam pomicala. Ponudila sam im da im prodam stan u Zagrebu, kako bismo zatvorili dug, i na prvi pogled su na to pristali.
Na žalost, opet sam naivno nasjela. Prije nego što su pristali zatvoriti dug, uselili su u stan u kojem mi je bila sva poslovna dokumentacija, telefon, kompjuter i sve potrebno za posao, i zaključali se u njemu, orgijajući kao i obično. Pijani, nadrogirani, bili su neuračunljivi i nekomunikativni a ja sva izvan sebe od straha da mi opet nešto netko ne podmetne i da mene ne upletu u klupko s njima. Oni bi se izvukli a ja nastradala jer mene nitko nije mogao zaštititi.
Jedva sam uspjela jedan dan izvući, prilično prestrašena, svoje stvari, namučivši se dok sam to sve strpala u auto i otišla glavom bez obzira ne znajući ni sama kuda.
Slijedećeg dana, pozvao me jedan od njih, rekavši mi:
-„ Reci mi cijelu istinu, nemoj da ti moram kopati oči zbog laži!“
- „Šta se tamo događalo?“
Želio je čuti što ću reći, i da li ću predbacivati sve što se dogodilo, odnosno da li ću o tome pričati.
-„Nemam pojma“- rekoh.
- Ti želiš da ti ja kažem istinu, ili da ti kažem ono što želiš čuti. Nema potrebe da mi kopaš oči, jer ti ja to neću dozvoliti, a što se tiče istine, istina je onakva kakvu ju želiš. To je moje vidjenje. A sad me pusti da idem!“
Iako su me i prethodno već počeli cijeniti jer sam im uvijek vratila sav novac, i nisam ih se nisam bojala, moj nastup dodatno je pokazao da je najgore pognuti glavu i dopustiti da misle da si kukavica. Tada si gotov!
Nakon svih koji su me reketarili i ucjenjivali, podnijeti još i ovo bilo je kao Sizifov posao. „Guranje kamena uz brdo“.
Međutim, poštovali su dogovor i riječ više od ičeg. Dokle god su se poštovala međusobna pravila i ugovoreno, do tad nije bilo nikakvih problema s njima, osim povremenih, kad nisu bili podobni za razgovor iz drugih razloga. Oni su uzimali samo novac, i najbitnije je bilo poštovati datume i rokove koje su postavili. Nisu me ucjenjivali. Dok se šteta, kako u financijskom, tako i u obiteljskom dijelu, koju mi je nanio sud nije mogla više ničim nadoknaditi jer su mi pogrešnim odlukama uzeli sve.
Teško sam podnosila cijelu tu situaciju jer sam ja naučila cijeli život raditi, i samo raditi, stvarati iz ničega nešto. Nikad nisam bila ovisna o ničemu. Nisam probala nikad nikakve opijate, alkohol, čak ni cigarete, tim mi je bilo teže imati kontakte s ovom vrstom ljudi.
Financijski sam sve to veoma teško izdržala. Također i psihički, jer živjeti pod takvim pritiskom gotovo je nemoguće,
Našla sam novi prostor za ured nadajući se smirenju, medjutim posao koji se u medjuvremenu nagomilao i zbrku koja je nastala bilo je vrlo teško sanirati. Iznenadila sam se kad su me jednog dana posjetili i počeli ispitivati agenti tajne državne službe, navodno zbog prijetnji nekim ljudima koji se bave nezakonitim poslovima. Ispitivali su tko ih ugrožava i prijeti. Kasnije sam shvatila da su oni bili plaćeni da u fušu rade za njih i rješavaju neke njihove privatne probleme. Istina bilo mi je teško vraćati dug, ali mi nije palo na pamet da radim što protiv njih jer sam bila svjesna da je moj život i život moje obitelji u opasnosti i da mi baš nitko ne može pomoći. Iako nije bilo nikakvih prijetnji s moje strane i nisam se imala čega bojati shvatila sam u kakvom društvu živimo, i da se baš nikome ne možemo požaliti kad ih i državna tajna služba štiti.
Često sam u noći razmišljala kako to izgleda. Odeš u policiju prijaviš sve što se događa, oni obavijeste te koje si prijavio, ti završiš u Savi, pod kotačima automobila ili vlaka, ili te dobro namlate, ili te onako prijateljski smjeste u pritvor. Koju god opciju od ovih odabereš ne znaš koja je gora i opasnija.
Nisam sebi smjela dozvoliti da mi nešto podmetnu jer bi to značilo da se više nema tko brinuti o mojoj djeci jer je suprug zbog svega teško obolio, a i dijete, i opet nije bilo drugog izbora osim raditi, raditi, raditi, do besvijesti i pokušati vratiti koliko god je to moguće.
Svega sam se odrekla. Ništa, baš ništa nisam trošila na sebe, čak niti najosnovnije potrebe, cipele, odjeću za na posao. Hodala sam kao najveća sirotinja a zarađivala sam gomilu novca.
Moji doma neprekidno su bili u nedoumici što se događa. Možda bi bili veoma zabrinuti i živjeli u neprekidnom strahu da su znali cijelu istinu, no štitila sam ih maksimalno i nikad nisu osjetili što sve proživljavam.
Radila sam od jutra do mraka kako bih prikrila probleme u kojima se nalazim. Nisam željela da oni znaju za dugove koje plaćam.
Zato je meni bilo dvostruko teže, jer sam doslovno živjela dvostrukim životom. S jedne strane sam odavala dojam uspješne osobe i poduzetnika koji sklapa kvalitetne i financijski isplative poslove (što i nije bila laž) dok sam s druge strane sav zaradjeni novac odmah vraćala njima kako mi se dug ne bi gomilao. Djeca su često u čudu gledala, kako se zarađeni novac topi i preko noći nestaje.
XIV
NIZ SE NASTAVLJA.....ULOZI SU ISTI, SAMO SE IGRAČI MIJENJAJU
Nisu osobe iz ove priče bili jedini koji su se bavili takvim poslovima.
Vlasnik dobrostojeće tvrtke i politički moćnik koji je od mene kupovao robu, a uvidjevši kako dobro radimo postao je i zainteresiran da preuzme pogon u kojem sam vodila proizvodnju i bio je spreman sve učiniti da me uništi kako bi ušao unutra. Nije mu stalo niti do radnih mjesta sad već pedeset zaposlenih ljudi, niti do časti. Bio je spreman učiniti baš sve da uspije u svojim namjerama.
Način preuzimanja po već odavno dobro poznatom obrascu – „napravi probleme u poslovanju, obrukaj, oblati, što više toge podmetni, a onda zavladaj!“.
Prije nego što sam shvatila kakve su mu namjere i što sve i na koji način podmeće, ponudila sam mu da kupi jednu od mojih nekretnina jer mi je novac trebao za vratiti dug kamatarima, a i za proizvodnju. Njegov čovjek je po nalogu otišao vidjet onaj isti stan koji je bio zalog kamatarima i prilično mu se dopao.
Svakodnevno je inzistirao da se dogovorimo oko cijene, no on nije prihvaćao realnu cijenu, već je neprekidno pokušao spustiti cijenu koja bi njemu najviše odgovarala.
Kako se nisam dala nagovoriti na prodaju ispod tržišne cijene pokušao me ucijeniti na način da mi napravi probleme u poslu, tako da sam morala dobavljačima koje je on poznavao, a s kojima sam inače ugovorila odgodu plaćanja za sirovinu trebala jednokratno i odmah isplatiti cjelokupni iznos. Da im nisam isplatila traženo ne bih dobila sirovinu i nikako ne bih mogla nastaviti poslovati, a onda opet ne bih mogla niti podmirivati mjesečnu kamatu.
Kad je vidio da me ni na koji način ne drži u šaci, i da se ne dam ucijeniti, pokušao je na sve moguće načine izvršiti pritisak u proizvodnji, i uzbuniti radnike lažnim pričama, kako bi proizvodnja pala a radnici izgubili moral za rad. Dovoljno je bilo poturiti glasine da najam za proizvodni pogon neće biti produžen, ili da neće biti sirovine i radnici su već dizali paniku. Htio me na sve moguće načine prisiliti da mu stan dam kao avans za sirovinu, i to po cijeni koju je on odredio kao prihvatljivu kao i da prestanem raditi jer je ovakav uređen pogon na kojem je učinjen remont nakon deset godina stajanja, i sve stavljeno u funkciju pa nije više potrebno dodatno ulagati sada svim „grabežljivcima“ bio vrlo atraktivan.
Uz velike napore uspjela sam podmiriti sve traženo, no novi problemi su tek uslijedili. Poslovalo se u unajmljenom pogonu, na prostoru tvrtke čiji je bivši vlasnik od državne banke dobio kredit u iznosu od nekoliko miliona eura, (koji naravno nije vratio, a unatoč brojnim aferama i podignutim kaznenim prijavama nikad za to nije odgovarao). Dio istog tog prostora je nakon otvaranja stečaja uzela u zakup njegova supruga.
U krugu su poslovale dvije njezine tvrtke koje su se također bavile proizvodnjom i to radeći na strojevima koje su imale veliku potrošnju. Mjesečni računi za režije su svi ispostavljani na ime stečajnog dužnika odnosno najmodavca, a stečajni upravitelj je prema vlastitom obračunu dijelio troškove na tri poduzeća koja su bila u najmu i na četvrtog – stečajnog dužnika. Nažalost, tek manji dio troškova je trebala podmirivati dotična gdja, a veći ova druga tvrtka iako su njezini strojevi koristili veću angažiranu snagu a koja je ujedno i povećavala ukupni trošak.
Unatoč primjedbama i reklamaciji, stečajni upravitelj nije uvažavao ove argumente već je inzistirao na plaćanju cjelokupne potrošnje samo od moje tvrtke, a dok se ista ne podmiri zabranio je ulazak u krug kamionima koji su dolazili po robu, a takodjer i ulasku sirovine??? Na prigovor protiv njega upućen državnoj banci za sve što se događa stečajni upravitelj je podnio izvještaj da najmoprimac nije redovno plaćao najam i režije pa da on iz toga razloga tako postupa, što je bila apsolutna neistina jednostavno dokaziva izvodima žiro računa i provedenim uplatama za svaki mjesec.
Po podnešenoj kaznenoj prijavi, policijski inspektori su kometirali da je on ipak stečajni upravitelj i da on sigurno ne laže???
Osim toga i ovdje su se vodili sporovi između državne banke i stečajnog dužnika a zbog plasmana novca iste banke s kojom se već vode sporovi opisani na početku knjige, i zbog slične situacije (tj. nenaplate duga i isplate sredstava iako je žiro račun tvrtke bio blokiran, a sredstva su otišla izvan Hrvatske) samo što su ovdje stečajni upravitelj i banka pogodovali bivšem vlasniku i njegovoj ženi, a u mom slučaju je ova ista banka svim snagama nastojala i još uvijek nastoji naplatiti dug od nedužnika, dok je punih deset godina „zaboravila“ naplatiti dug od svog dužnika kojem je sredstva isplatila prije čak osamnaest godina.
Sve je upućivalo na to da ovdje nema budućnosti. Nikome nije bila bitna činjenica da se proizvodnja i to vrlo kvalitetna, ovdje pokrenula nakon što je punih dvanaest godina pogon stajao pust i prazan, što je kompletno sve renovirano i obnovljeno vlastitim sredstvima da bi proizvodnja uopće mogla početi, a u kompletnu obnovu pogona i posao je uloženo puno novca, opet privatnog, a ne iz državne blagajne ili kredita.
Najgore je od svega što je u ovom slučaju državna banka prije nekoliko godina tj. nakon rata dala gomilu novca osobi koja od toga nikada nije vratila niti jedne lipe, proizvodnju nikad nije pokrenula, a dužnik je za vrijeme rata organizirao pobune protiv Hrvatske i dobiveni novac usmjerio izvan Hrvatske.
Kad je banka saznala tko je nakon toliko godina pokrenuo proizvodnju ovdje i zaposlio veći broj ljudi s radom u dvije smjene, tvrtka više nije mogla (smjela) opstati jer su bili nepoželjni. Predobro smo radili pa smo postali preveliki rizik i konkurencija bivšem vlasniku nekretnine i dužniku državne banke koji je bio zainteresiran za ponovnu kupnju te iste nekretnine pod kreditom koji nije vratio. Tome u prilog govore i slijedeći dogadjaji. Tijekom proizvodnje, su se u više navrata događaji čudni kvarovi na strojevima, a radnici koji su stanovali u susjedstvu su primjećivali svjetlo u hali u kasnim noćnim satima. Slijedećeg jutra upravo onaj stroj koji je trebao za proizvodnju nije radio. I tako dan za danom. Kako je čitav prostor bio čuvan od nula do dvadeset i četiri sata, a čuvarska služba je bila pod upravom stečajnog upravitelja, nitko drugi nije mogao davati naloge da se strojevi kvare jer nitko nije niti mogao bez dozvole stečajnog upravitelja ući u krug.
Radnici tvrtke u najmu i njezina uprava su smetali supruzi bivšeg vlasnika i stečajnom upravitelju koji nisu mogli strojeve koji su bili pod založnim pravom državne banke odvesti u Srbiju dok je ova firma tamo poslovala. Banka nije ništa učinila da spriječi ovakve makinacije, a stečajni upravitelj i supruga bivšeg vlasnika su u uredima "švercali" tenesice koje su zaplijenjene od strane Carinske uprave i trebale biti spaljene (a nisu). Navodno je u jednom od njenih poduzeća koje se bavi recikliranjem plastike u srpnju 2008 godine nastao požar za koji je naplaćena naknada za štetu od osiguranja, ali su tenesice „čudom uskrsnule“ i potom prodane sugrađanima.O ovim događajima svjedoče sugrađani.
Prodavali su i ribice koje su trebale biti spaljene u Bosni jer ih tamo nisu dozvolili prodavati jer im je rok trajanja odavno već prošao!!!!. Sve se ovo događalo tijekom 2008 godine od 7. mj - 11 neposredno nakon što su istjerali nepoželjne iz kruga.
Odmah po prestanku poslovanja u tom pogonu, svi strojevi koji su bili pod hipotekom državne banke (za dug koji nikad nije vraćen) otpremljeni su šleperima bivšem vlasniku u susjednu državu.
Uz sve opisano bilo je i niz drugih sumnji na počinjenje kaznenih djela od strane stečajnog upravitelja i supruge bivšeg vlasnika nekretnine, koja kaznena prijava je uz dokaze također još prije dvije godine predana Općinskom državnom odvjetništvu, no do danas bez ikakvog rezultata.
Šokirala sam se kad sam od poduzeća koje je željelo onaj stan pod bilo koju cijenu, i koje je silom htjelo zauzeti pogon, dobila prijedlog za ovrhu, na temelju krivotvorenog računa za sirovinu, bez ikakve narudzbe, bez popratne dokumentacije, čak i bez da je prijavio mjesečnu obvezu plaćanja poreza.
Još veće čudo je bila činjenica da je sud prihvatio taj prijedlog i pokrenuo ovršni postupak unatoč činjenici da se radi o izmišljenim poslovnim događajima, o fakturi bez popratne dokumentacije koja je nužna pri dobavi sirovine, kao i bez dokaza o porijeklu, količini, kvaliteti, cijeni, ili prijevozu sirovine.
I gle čuda, iznos naveden na računu koji dotično poduzeće traži je točno toliko visok koliko je procijenjen i stan, a potupak tog poduzeća odličan pokušaj da ga dobije bez novca uz pomoć već uhodanog obrasca otimačine.
Osim što je podnio prijedlog za ovrhu, podnio je i kaznenu prijavu, navodeći da je platio sirovinu, koju nikad nije niti platio, niti dopremio, a istovremeno tereteći i ispitujući mene, Državno odvjetništvo i policija propustili su utvrditi činjenice da je prijava pokrenuta na temelju krivotvorenenog tj. izmišljenog računa bez ikakve popratne dokumentacije kojom se inače u uobičajenim poslovnim odnosima dokazuje da je roba plaćena ili isporučena, da je dotični utajio porez, i da robu koju je kupovao uopće nigdje nije zaveo u svojim poslovnim knjigama, što znači da ju je prodao na crno.
Taj gospodin na svom radnom stolu drži sliku bivšeg premijera i još nekih članova Vlade, koji su se s njim slikali u njegovoj tvornici,. Vlasnik te tvrtke dodatno je motiviran za rad i većim iznosom bespovratnih sredstava iz državne blagajne, nenamjenski utrošenih, čime je valjda dobio dodatnu snagu ili dovoljno vremena za lažne prijave protiv konkurencije u poslu kako bi ih na vrijeme eliminirao.
Zbog svih ovih okolnosti podnijela sam kaznene prijave protiv osoba koje su krivotvorile dokumentaciju, ucjenjivale i vršile pritisak da bi postigli materijalnu korist, a takodjer i tužbu za naknadu štetu s osnove uloženog novca u proizvodni pogon.
Pokušala sam se boriti, dokazati istinu, izboriti se za pravdu.
Danima sam razmišljala što zapravo učiniti. Boriti se ili odustati. Svaki pokušaj borbe mi je unaprijed izgledao kao već izgubljena bitka, a s druge stane, ako se uopće ne pokušam boriti to je isto kao da sam se predala i njima priznala pobjedu. Odluku je potpomogla i ubrzala činjenica da mi se dijete, uslijed svih tih teških okolnosti ozbiljno razboljelo i da mu je bila potrebna cjelodnevna skrb.
Nakon svih pritisaka stečajnog upravitelja, bezbroj neugodnih riječi i uvreda, na koncu i zabrane ulaska u proizvodni krug i halu prestala sam raditi u proizvodnji, i započela druge zakonite poslove s kojima se moglo više zaraditi, a manje je bilo naporno nego dosadašnji rad.U sudskom postupku koji tvrtka vodi radi naknade štete, stečajni upravitelj prebacio je svu odgovornost na državnu banku izjavivši da je morao istjerati ovu tvrtku po izričitom nalogu stečajnog vjerovnika (državne banke) jer ova tvrtka tamo jednostavno više nije smjela poslovati. (Izjava na zapisnik).
Bilo mi je žao pedeset radnika koji su ostali bez posla, no ja sama nisam mogla mijenjati svijet. Radnicima je predloženo da svi zajedno uputimo pismo državnoj banci i da se suprotstavimo stečajnom upravitelju. Vjerovala sam da zajednički možemo uspjeti, no netko im je obećao da će ponovno dobiti posao kada bivši vlasnik ponovno kupi nekretinu u ovršnom postupku, i oni su osjećali strah jer žive u malom mjestu i bojali su se osvete.
S prestankom rada u proizvodnji sve teže i teže je bilo podmirivati mjesečnu kamatu, i gotovo ništa više mi nije ostajalo za život.
Bila sam na rubu živaca, često razmišljajući i o najgorem.
Svaki put, kad bih razmišljala na takav način, sjetila sam se svoje djece i pokušala ustrajati, iako sam osjećala kako sam ih možda razočarala i iznevjerila. Sa strahom sam razmišljala što bi se sve moglo dogoditi, i što se tek može dogoditi ako meni otkaže srce, ili mozak pa ostanem invalid ili umrem a tudje dugove tada moraju vraćati moja djeca. Pakao će se tada nastaviti i tome nema kraja.
Stoga sam uz sve žrtve, sklopila još i policu životnog osiguranja, da ako se slučajno meni što dogodi da bar mogu naplatiti odštetu iz koje mogu zatvoriti preostali dug u cijelosti da bar njih nitko ne naganja.
Često sam razmišljala koliko korisnih i pametnih stvari sam mogla učiniti sa svim tim novcem. Onim novcem uloženim u nekretninu pod sporovima koji traju već punih deset godina, novcem potrošenim na sudske sporove i isplaćen ucjenjivačima, novcem isplaćen kamatarima, i novcem uloženim u proizvodnju.
Došla sam do zaključka da mi je najbolje o svemu ne razmišljati jer me bolio želudac od izračuna. Osjećala sam se kao najbogatija Hrvatica, a istovremeno i kao najveća jadnica i heroj istovremeno.
Jer sve ovo proživjeti može samo netko s velikim srcem i ogromnom snagom.
Nakon dvije godine plaćanja kamata i podmirenja iznosa većeg od osamdeset tisuća eura više nisam imala mogućnosti niti sam imala predodžbu kako više zaraditi dovoljno novca za podmiriti dug i na koji način. Već sam sve prodala što se prodati dalo. Nekoliko zemljišta, a onda sam prodala i stan, koji vrijedi stotinjak tisuća eura, za samo šesnaest tisuća eura jer su insitirali da im vratim još dio glavnice odmah, i da neće čekati niti dana.
Kod slijedećeg obroka prodala sam auto i vratila još pet tisuća i tako smanjila dug na polovicu.
E onda sam poludjela. Svake noći sanjala sam onu ženu kako ju davim golim rukama.
Preko dana sam molila dragog Boga da mi oprosti zbog želje da je udavim. To nije bilo kršćanski i zbog tog se nisam osjećala ni malo bolje. Svakog dana dobivala sam informacije koliko je ljudi prevarila, nasamarila, od koliko njih je uzela novac, pisala sam imena, datume, dogadjaje. Postala je moja opsesija i svaki dan sam pratila gdje je našla novu žrtvu, a nitko joj ništa nije mogao. Jedno jutro, nakon još jedne naporne noći ispunjene košmarnim snovima u kojima mi je pred očima bio neprekidno njezin lik, sjela sam u auto kao sumanuta i pošla je tražiti. Htjela sam je susresti bilo gdje, i sva sreća da nisam u tome uspjela jer sam bila toliko negativno raspoložena da bismo se sigurno potukle da sam negdje na nju naišla. Ili bih je pregazila.
Nisam mogla zamisliti da postoje takve osobe, i sretna sam bila kad me bijes popustio i ta želja da joj nešto napravim me prošla.
U dobrim je kontaktima sa dijelom policije koji izvješća sačinjavaju na način da ona nije odgovorna za prijevare i štete pa iako ima protiv nje sedamdeset i više kaznenih prijava, sve padaju u vodu.
Prodavala je i još uvijek prodaje gradske stanove, krivotvorila dokumente za stanove, domovnice, mirovine. Sve je to radila i još uvijek radi na način da se ljudima predstavlja kao dobra prijateljica onih koji upravljaju određenim sektorom u Gradu, Zavodu za mirovinsko osiguranje, i drugim institucijama, pa joj nije nikakav problem riješiti sve što im treba, za dobru naknadu naravno.
U gradu je dobro poznata cijela ekipa ljudi oko nje, poznatao je i s čim se bavi, dobar dio grada zna za nju i njezine aktivnosti, veliki broj prevarenih ju poput mene sanja svake noći. Neki su čak oblijepili kvart lecima u kojima navode jedan dio njezinih prijevara jer drugačije ne mogu riješiti dug. O svim prevarama postoje čvrsti dokazi, telefonski razgovori, činjenice i prevareni ljudi imenom i prezimenom, no sve uzalud.
Očigledno se ovdje u Hrvatskoj događaju neke čudne stvari i ne možemo se nadati boljem dok se cjelokupna struktura ne promijeni.
Svi gubimo nadu, a ja najviše, da bi naša država ikad mogla postati pravna država i da bi zločinci mogli biti tamo gdje im je mjesto.
Ona ima dobre veze sa djelatnicama u Petrinjskoj koji sređuju državljanstvo i radne dozvole, putovnice, osobne karte, prijavu boravka. Dobro zarađuje sređujući državljanima iz drugih zemalja radne dozvole i dozvole boravka.
Odlično surađuje sa djelatnicima u MUP-u gdje izdaju vozačke dozvole, oduzimaju vozačke dozvole i slično. Od svega si je razvila odličan biznis jer ljudima smanjuje kazne, sređuje vraćanje vozačkih dozvola, produženje, domovnice, radne dozvole, mirovine, participacije. Baš sve, a naročito dobro joj ide posao sa gradskim stanovima i prostorima te kreditima.
Nitko nikada se nije zapitao od čega takvi ljudi, uključujući i nju žive. Ona ne radi već više od petnaest godina a unatoč tome solidno živi i atraktivno se oblači. Svi su nezaposleni a voze skupocjene automobile, markiranu robu.
Odlučila sam ići na sve ili ništa. Preuzela sam tvrtku koju je ona rekla isplatiti od onog posuđenog novca, za što mi je donijela nekakvu krivotvorenu potvrdu kad sam joj predala 48.000 eur-a, i nakon što sam postala vlasnik tvrtke nju sam izbacila van iz prostora koji nikada i nije platila, iz kojeg je sve otuđila, i u kojem je uz sve to napravila duga prema Gradu još više od dvjestotisuća kuna. Istovremeno je prouzročila i blokadu žiro računa i definitivnu propast tvrtke.
Naravno da sam opet završila na Policiji, zbog navodnih prijetnji prema njoj, za što se utvrdilo da su laži i podmetanja jer joj nisam nikad prijetila. Doduše, nekad sam osjećala žarku želju da ju udavim golim rukama, ali nisam nikad ništa učinila da joj to i pokažem. Samo sam , uz stotine drugih oštećenih, podnijela kaznenu prijavu protiv nje, po ne znam već koji put.
Nakon podnešene kaznene prijave za prijevaru, obećala je da će riješiti dug iz prodaje kuće, pa sam potražila kupca kako bi se dug zatvorio. No, kad sam kupca našla i s njim dogovorila isplatu kuće, naručio me na mjesto gdje su me dočekali petorica muškaraca, ćelavo ošišanih, razbijački nastrojenih, koji su me pokušali „naučiti pameti“ i upozoriti me da ju pustim na miru i prestanem od nje tražiti novac koji mi duguje. Mislili su da zbog svih njezinih dotadašnjih podvala, i općenito zbog patnji i neugodnih situacija koje sam prošla neću zvati policiju, već da ću im dozvoliti da me maltretiraju. No ja sam osoba suprotnih reakcija. Kad me najviše tlače ja najviše podivljam, pa teror izaziva kod mene suprotnu reakciju. Ne strah, već želju da se borim za istinu do zadnje kapi krvi. Nazvala sam policiju, a prije nego li su došli na mjesto događaja razbijači su pobjegli.
Tad sam joj poslala poruku da je vrlo mučki i pokvareno da na mene, osobu koja sam joj činila uvijek samo dobro, šalje ubojice i ćelavce.
Obećala sam joj da, ukoliko ne vrati novac za koji me nasamarila, da ću definitivno poduzeti sve zakonske mjere da ipak završi u zatvoru, ma koliko god bila zaštićena.
Ne znam da li od straha, ili iz osjećaja grižnje savjesti, no pokušala je, bar se tako prikazivala, nešto izgladiti, pa je kolegi napisala poruku da će novac vratiti, ali da ne može raspolagati gotovinom već da dug može podmiriti virmanskim plaćanjem pa da joj on napravi spisak svih vjerovnika kojima treba platiti i ona će sve podmiriti na ime duga.
Kako sam tih nekoliko dana zbog privatnih razloga bila odsutna s posla nisam baš odmah shvatila što su ona i kolega dogovorili, i na koji način je mislila dug zatvoriti, a kad sam se vratila s puta vidjela sam koji je bio smisao cijele njezine priče. Isplanirala je kako će opet nekome ukrasti novac da bi na drugoj strani namirila, a uz to opet uvaliti nevine ljude u probleme.
