NESPOSOBNI SUDAC NAJVEĆA JE KAZNA ZA NEDUŽNIKE (PETI DIO) - ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

VI

UVIJEK POSTOJI RJEŠENJE SAMO TREBA U NJEGA VJEROVATI.  U  MRAKU POSTOJI BAR  JEDNA TOČKA KOJA VODI K SVJETLU

Dragi Bog mi je odgovorio na moje molitve. Uspjela sam dogovoriti avansno plaćanje dijela opreme  i nekako namakla novac za banku (vjerovnika poduzeća), u iznosu koji je tražila.

Uplatu je izvršila osoba koju sam vidjela prvi put u životu i koja  je doslovno „pala s neba“ u trenutku kad je bilo „biti ili ne biti“ i tako sam uspjela obustaviti stečaj, a da gospoda ucjenjivači nisu ni znali  što sam učinila.

Sudskoj raspravi su prethodila brojna anonimna pisma u kojem se teretilo mene za razna kaznena djela, kako sudu tako i banci. Pisma su navodno (prema potpisu u anonimnom pismu) pisali radnici, iako su još 2003 godine svi otpušteni i sve obveze im isplaćene, tako da sam očigledno pisala anonimna pisma sama protiv sebe  jer sam uz još jednu osobu (koja je polupismena) samo ja bila zaposlena.

Radnici su došli na Trgovački sud i sami su dali izjavu da ne znaju o čemu se radi, i da netko manipulira njihovim imenima, no nitko ih nije ozbiljno slušao, iako postoji njihov iskaz u spisu. Netko je bio silno uporan u tome da me ocrni i oblati, a taj netko je bio osoba koja je željela doći do nekretnine pod bilo koju cijenu.

Nakon što je sudac donio rješenje o obustavi stečaja, razriješio  privremenog stečajnog upravitelja M.G.  i opet dozvolio raspolaganje nekretninom (prethodno su mi zabranili raspolaganje na temelju anonimnih prijava i postupaka koje su pokrenuli „moji prijatelji“) a koji su prethodno navodno imali namjeru kupiti nekretninu od mene kao zakonskog  zastupnika odgovorne osobe, ugasila sam mobitel i otišla na Mariju Bistricu.

Osjećala sam potrebu zahvaliti se dragom Bogu i Majci Božjoj na svoj pomoći koju su mi pružili.

Imala sam još uvijek dovoljno snage usprkos svim kušnjama i strahovima koje sam prolazila, a u svemu mi je pomagala samo moja vjera.

Pravnik Stjepan Vuljar koji je svemu posredovao uporno me nazivao, smatrajući da je njegova ekipa uspjela u svojim nakanama da steknu pravo nadzora nad cijelim postupkom, i istovremeno i mogućnost preuzimanja višemilionski vrijedne nekretnine za vrlo mali novac, no nisam mu se htjela javiti. Nakon što sam se smirila, ipak sam se javila da čujem što tako uporno želi.

-„Jesi vidjela kako smo mi to sve sredili? Odgodili smo stečaj, sad ćemo mi sve lakše riješiti!“ – rekao  je.

-           „Ti nemaš pojma, očito o čemu se radi“! Stečaj nije odgođen, jer odgode u stečajnom postupku nema, stečaj je obustavljen i to na temelju uplate koju sam izvršila“ . završila sam razgovor.

Odvjetnik koji je  zastupao tvrtku na sudu, uzeo je sedamdesetpet tisuća kuna avansa za raspravu na koju je zakasnio  i za koju uopće nije bio pripremljen.

Naravno da sam mu otkazala punomoć, i tražila novac nazad. Iako se pokušao buniti, nakon argumentiranog razgovora iz kojeg je shvatio da nije prstom mrdnuo da nešto riješi, vratio je dio novca.

Preporučili su mi potom drugog odvjetnika, takodjer s poznatim odvjetničkim uredom, i rekli mi da slobodno kažem po čijoj sam preporuci došla i s kojim potrebama.

Malo nesigurno sam ušla u ured, jer je izgledalo mračno i tiho, kao da sam doslovno ušla u pakao, kad sam iz zamračenog prostora začula glas:

-„Recite, što trebate?“

- „Poslali su me vama, s preporukom i naznakom da bi vi mogli pomoći riješiti problem sa Trgovačkim sudom koji imam!“ – rekoh tiho, i poprilično prestrašeno, iako sam gotovo uvijek djelovala hrabro.

-„Dobro“ – kaže mi odvjetnik, a, jel vi znate koliko ja vrijedim?“-„Puno vrijedim, znate. Ne znam jeste li vi dovoljno teški?“

-„Pa, recite mi svoju cijenu, i da li mi možete pomoći, pa ćemo vjerovatno uspjeti naći dogovor“ – sad sam već izgubila volju za neko uvjeravanje da preuzme moj predmet jer nisam ni malo voljela takve nastupe.

-„Jeste li vi sigurni da znate koliko ja vrijedim, i imate li vi mogućnosti uopće platiti koliko ja vrijedim? – opet će on jednakim tonom..

Shvatila sam da ću teško uopće išta napraviti, pa sam se okrenula i otišla, a moji dokumenti su ostali na stolu. Sutradan sam zamolila kolegu da ih preuzme, i da lijepo pozdravi dotičnog gospodina odvjetnika.

Nakon toga uputili su me slijedećem vrlo poznatom zagrebačkom odvjetniku, čija je uža specijalnost bila rad s bankama i kazneno pravo.

-„Imate li vi nešto avansa za mene, da možemo započeti razgovor?“ – upitao me odmah s vrata.

-„Pa, dogovoriti ćemo, rekoh. Nije upitna cijena i plaćanje, već rezultat i da li ga možemo postići.“

-„Nikakvo dogovaranje ne dolazi u obzir ako nemate četrdesettisuća kuna akontacije za razgovor. Čuo sam ja dosta o vama i znam tko ste , što imate, čime se bavite i kolika je vrijednost svega. Najprije novac pa ćemo dogovarati“ – bio je ustrajan.

Naravno da sam odustala i od ovih dogovora i sve sam predmete preuzela apsolutno sama u svoje ruke. Prethodno sam obišla sve Narodne novine i ostale knjižare i pokupovala sve moguće zakone i sudsku praksu.

Slijedećeg radnog dana, hodala sam pomalo nesigurno jednom od glavnih ulica u centru grada, kada čujem glas iza svojih leđa:

-          „Gospodjo, mi nismo gotovi! Onaj novac koji ste dali nije podijeljen svima, ja nisam s time namiren. Moramo i to nekako riješiti!“

-          Okrenula sam se prema gospodinu (F.F.)  koji mi je to rekao i odbrusila: „Prodala sam nekretninu i poduzeće za dug, kupac je platio na temelju toga banku, stoga se nemojte više obraćati meni s takvim zahtjevima, ja sam siromašna kao crkveni miš, sve sam izgubila! Ako želite novac, javite se novom vlasniku i od njega tražite novac ako ste već tako uporni i mislite da imate osnova za to. Od  mene nećete dobiti niti kune više!“

Zaista sam prodala nekretninu, odmah čim je rješenje sa Trgovačkog suda kojim mi je odobreno ponovno raspolaganje nekretninom postalo pravomoćno. Ponadala sam se da ću nakon toga  konačno imati malo mira.  

Nakon te moje izjave više mu nisam bila zanimljiva, jer bez novca nije imao koristi od mene, no predvečer me opet nazvao njegov suradnik, obavijestivši me da ukoliko ne pristanem na nagodbu s njima za rješavanje poreza, da će me teško zajašiti i namjestiti mi da stradam, što su naravno kasnije i učinili jer sam ponovno odbila dati im novac koji su tražili.

Posljedice toga su financijska inspekcija koja je trajala pune dvije godine i namješten niz  prekršajnih  i kaznenih prijava unatoč činjenici da su poslove u tvrtki za vrijeme dok sam ja bila u bolnici vodile druge odgovorne osobe, i da nisam uopće mogla u tvrtku jer se nije moglo poslovati.  Također nitko nije uvažio činjenicu da je dok sam ja bila u bolnici i doslovno se borila za život, 2003 godine, otuđen pečat poduzeća, što je također prijavljeno Policiji,  

U istražnim postupcima u kojima se istraživala moja kaznena odgovornost za kaznena djela koja su mi stavljali na teret sudski vještak je utvrdio da nisam oštetila nikoga niti za jednu lipu, a najmanje državni proračun.

Prekršajne kazne sam morala platiti i to u povisokom iznosu, a preplaćeni porez koji je dosegao iznos od više stotina tisuća kn potraživanja od države,  u jednom poduzeću  nikad nije isplaćen, a u drugom nisam nikad  ni tražila isplatu.

Najgore je što mi u svim postupcima koje su protiv mene pokrenuli temeljem anonimnih i nebuloznih prijava sude isti suci koje sam ja kazneno prijavila i  koje sam javno imenovala u medijima zbog njihovih postupaka. Nitko me ne može uvjeriti da su oni objektivni i nepristrani, jer sam bezbroj puta osjetila kako nisu milosrdni prema meni, već su dapače, vrlo osvetoljubivi. Kako kaže stari narod; „Kadija tuži, kadija sudi!“

Osim toga, sudski vještak je utvrdio da uopće nema počinjenja kaznenog djela niti štete nanesene državnom proračunu, a oni i dalje sude i saslušavaju svjedoke. 

No usprkos tome, prošli su mjeseci dokazivanja moje nevinosti, a uz sve to sam morala potrošiti i gomilu novca, opet za odvjetnike (po zakonu sam ih morala imati), za razno fotokopiranje dokumenata, koverte, fascikle, a na kraju i na radne dane koje sam provodila umjesto na poslu – na sudovima i raspravama.

Često sam se znala sresti u hodniku, ispred odvjetničke kancelarije sa bivšim vlasnikom nekretnine, koji je ugovarao suradnju sa istim odvjetnicima protiv mene, da bi pokrenuo stečaj, dok  sam ja došla tražiti zaštitu i pokušati spriječiti stečaj i ishoditi pravdu.

 Naravno da sam se odmah okrenula i izašla i ne pokušavajući objašnjavati koji je bio razlog mog dolaska.

Bivši vlasnik je bio u dogovoru  sa privremenim stečajnim upraviteljem i tobožnjim kupcima, pa  shvativši da je prijedlog za stečaj obustavljen učinio je sve da se poduzeće do kraja uništi.   Nije dozvoljavao ulazak u dvorišni krug poduzeća. Otuđio je strojeve, zalihe, automobile, sve što se moglo prodati.

Policija je na moj poziv, ili poziv čuvara, svakodnevno intervenirala zbog krađa i otuđenja strojeva, no gotovo nikad nije htjela izaći na teren ako su pozvani direktno, već ih je morao slati Zagreb. 

U nekoliko navrata tražila sam zaštitu od policije, državnog odvjetništva, od svih institucija koje bi možda mogle pomoći, no sve uzalud.

Sve sam poslikala, sakupljala dokaze, novinske oglase iz kojih je bilo vidljivo da on prodaje ukradene strojeve pod lažnim imenom. Našla sam i čovjeka koji ga je nazvao kao potencijalni kupac, s njim se našao i otišao na lice mjesta gdje su strojevi odveženi, o svemu obavijestila policiju – a oni su me izbacili iz policijskog ureda, van, s riječima da sam im se već popela na vrh glave, i da „im se povraća od mojih prijava“.

-„Mene ne zanima što vi imate za izjaviti niti što imate za reći“ – bijesnio je na mene pomoćnik načelnika.

-“ Ne želim vas primiti, pijete mi krv već dvije godine, popeli ste mi se na vrh glave. Izvolite se obratiti sudovima radi rješavanja pa s njima rješavajte naredne tri godine i njih tamo maltretirajte. Imovinsko-pravni odnosi se rješavaju na sudu. Obratite se državnom odvjetništvu....“

No, zato je netko anonimnom dojavom obavijestio banku da sam ja rasprodala strojeve pa sam opet morala u Heinzelovu na obavijesni razgovor. Naravno, čim sam predočila dokumentaciju o satu, danu i načinu na koji su strojevi otuđeni i tko ih je otuđio, te da je o istom policija već obaviještena, i da ja s tim nemam ništa, već da uporno pokušavam dokazati tko ima, opet je sve završilo u ladici i palo u zaborav.

Dobila sam i rješenje općinskog državnog odvjetnika u kojem stoji da nema dovoljno dokaza iz kojih bi se moglo zaključiti da je dotični strojeve otuđio, ili da bi ih neovlašteno prodavao??? pa sam zbog istog obavijestila podneskom glavnog državnog odvjetnika.

Uzalud sam čuvala propiljeni (razvaljeni)  lokot, slike koje sam poslikala u krugu gdje se očito vide tragovi provale, oglas iz novina, izjavu svjedoka, ništa nije bilo dovoljno.

Da bih ipak na neki način imala dokaze tko je u stvari počinio kaznena djela tužila sam ljude koji su prijevozna sredstva i vozila kupili, a koji su potom na sudu, u zapisnik dali iskaz s kime su trgovali i kome su dali novac.

To je bio jedini način da dođem do značajnih podataka i činjenica, jer je policija i općinski državni odvjetnik nisu u mojim predmetima učinili baš ništa.  

No kako su osobe koje sam tužila bile siromašne i nisu bile krive, nakon što smo utvrdili činjenično stanje, tužbu sam povukla jer je njima bio preveliki trošak plaćati odvjetnika i suditi se za nešto u što su sasvim slučajno, ne znajući o čemu se radi, upali.

Sjećam se dobro te rasprave. Opet je bilo dva dana pred Božić, ne znam ni ja više koji već Božić po redu. Vani je padao snijeg i na ulicama se osjećalo blagdansko ozračje.

U sudnici je bila posve suprotna atmosfera. Žena  koju sam tužila bila je veoma ljuta na mene, ne shvaćajući da ja nemam drugog izbora.

 Kad ju je sudac saslušao a zapisničar zabilježio cijeli njezin iskaz iz kojeg je očigledno bio s kim je pregovarala i trgovala,  sudac je htio donijeti presudu.

-„Povlačim tužbu“ – rekoh. Gđa ne mora trpjeti zbog tuđih kaznenih djela.

Ona me najprije začuđeno pogledala, a onda briznula u plač.

-„Hvala vam, hvala. Ne znate što ste ovog trenutka učinili za mene. Sad ću imati božićni ručak jer ne moram taj novac dati odvjetniku. Puno vam hvala. Nek vas Bog blagoslovi“ – ponavljala je sva se tresući.

Opet sam išla kući sretna, po ne znam koji put, usprkos svim problemima i brigama.

Sigurna sam bila u to, da bez obzira na sav novac, dobro postupam, jer bitnije je imati dušu nego imati novac. Novac su mi uzeli, ali svoju ljudskost sam zadržala i nitko ju ne može ukrasti.

Nakon sve te moje borbe i ustrajnosti u utvrđivanju istine, izložena sam odmazdi općinskog državnog odvjetnika i  predsjednika suda koji su zajedničkim snagama pokušali protiv mene podnijeti što više kaznenih prijava.

Slobodno mogu sve ovo tvrditi, jer imam sva opisana rješenja,  sve dokaze (umnožene u nekoliko primjeraka, fotokopije ovjerene kod javnog bilježnika i spremljene  kod različitih osoba) koji dokazuju tko je, kada i na koji način počinio kaznena djela, i tko  je sve zataškao, kao i sav dokazni materijal i vještačenje sudskih vještaka koji dokazuju da su sve prijave protiv mene podnešene bez dokaza o krivnji i temeljem podvala, anonimno!!

Slijedeći zakonsku formu, nakon što sam vidjela da se neću uspjeti izboriti sa tvrdokornim sucem, podnijela sam Općinskom državnom odvjetništvu Prijedlog za nagodbu zbog štete koju je Općinski sud, odnosno sudac  načinio u radu, a zbog koje greške sam gotovo sve izgubila. Ovaj Prijedlog za nagodbu je sukladno zakonskim odredbama prethodio tužbi protiv države radi grube pogreške suda kojim je načinjena ogromna i nenadoknadiva šteta.

Općinsko državno odvjetništvo mi je nakon dužeg vremena napisalo odgovor u kojem navode da „sam si sama kriva za sve probleme, jer svi sudski sporovi su proizašli iz prezaduženosti nekretnine tj. većeg broja hipoteka, a ne pogreške suda...!“

Očigledno je da je Općinsko državno odvjetništvo u ovom slučaju postupalo emotivno a ne s dužnom pažnjom jer je iz cjelokupnog spisa sasvim jasno da na nekretnini postoji založno pravo samo jedne banke, a koje sud propustom do danas nije proveo,  jer je prethodno založno pravo brisano temeljem ugovora o preuzimanju kredita i predožen upis nove hipoteke u prvom prvenstvenom redu.  Hipoteka druge banke je brisana još 2000 godine, brisovnim očitovanjem jer je dug podmiren u cijelosti koje brisovno očitovanje se nalazi u spisu i još nije provedeno, dok za založno pravo zbog kojeg se sporimo sa državnom bankom ne postoji zakonska osnova za upis jer se ne radi o dugu vlasnika nekretnine i ukinuto je rješenjem Županijskog suda!!!!

Činilo se da meni i mojoj obitelji nitko nije mogao pomoći. Zdravlje mi je bilo sve lošije, tri puta sam završila na hitnoj zbog otkazivanja bubrega i zastoja rada srca, a vrlo teško je sve to podnosilo i najmladje dijete koje je bolovalo od težeg oblika astme sa gotovo svakodnevnim napadima gušenja.

Dobivali smo prijetnje u različitim oblicima, pismenim i porukama, iako nam je razlog tih prijetnji  bio nepoznat.

 Zbog svega sam se ponovno pismom obratila glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću obavijestivši ga da je moj život u velikoj opasnosti, i da svakodnevno proživljavam različite prijetnje i situacije opasne po život, i ja i moja djeca, te da tražim zaštitu.  Bez uspjeha, naravno!

Na koncu, koliko god sam to odgađala, ipak sam morala obaviti i razgovor sa onim Darinkinim  „prijateljem“ pravnikom Stjepanom Vuljarom koji mi je sve te ljude poslao k meni  ma kako mi nelagodan taj razgovor bio, jer me nije puštao na miru.

-          „Kako si me mogao gurnuti ravno u ruke mafiji?“ pitala sam ga.

-          „Znaš li ti kakvi su to ljudi?“

-          „Kriminalci!“

-          „Ucjenjivači i reketari“!

-          „Možda čak i ubojice“! drhtala sam dok sam to govorila.

-          „Pa ti si rekla da tražiš bilo kakav izlaz i bilo kakvo rješenje, odgovori on.  Zato sam ti poslao mafiju jer oni možda znaju kako ti mogu pomoći“!

-          „Ti si pobrkao koncepciju idiote, bila sam bijesna na njega. Trebao si me zaštititi od mafije, a ne predati me njima u ruke.“ 

-           „Ti nemaš pojma što radiš. Mrtav si za mene. Više ne postojiš“– rekla sam mu najtišim mogućim glasom, ali vrlo odlučnim!

Pogledao me zbunjeno;

–„Ja sam znao da ćeš uspjeti, rekao mi je, slušao sam ti mobitel i snimao poruke preko svojih prijatelja i nisam se bojao jer sam vidio da znaš što radiš.“

-„Znaš, mi bivši policajci smo ti vrlo snalažljivi. Cijelo vrijeme sam pratio što se dogadja i s kim i što razgovaraš.“

Ovo me je sledilo. Nisam mogla zamisliti da netko neprekidno prati i prisluškuje moje razgovore i poruke, upravo zato jer su to bile normalne poruke, a ne tamo neke „na rubu zakona“.

Strašno!

Nikad više nakon toga ga nisam nazvala.