NESPOSOBAN SUDAC NAJVEĆA JE KAZNA ZA NEDUŽNIKE (ŠESTI DIO) - ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

VII

ČUDA SU MOGUĆA, ALI NE KOD NAS

DANAS SU MOGUĆA ČUDOTVORNA IZLJEČENJA. I RAK SE LIJEČI NA NAČIN DA ODREŽEŠ ZAHVAĆENI DIO, PREOSTALI DIO TKIVA IZLIJEČIŠ KEMOTERAPIJOM, A POTOM UPOTRIJEBIŠ SNAGU VOLJE  KOJA MORA BITI JAČA OD BOLESTI

NO KAKO IZLIJEČITI RAK U DRŽAVI U KOJOJ JE CJELOKUPNO TKIVO ZARAŽENO I ZAHVAĆENO?

U međuvremenu sam se preko odvjetnika upoznala  i sa sucem Županijskog suda. Često su odlazili na ručkove u Kerempuh, potom naručili piće, a onda, samo kao usput pozvali bi me s opravdanjem da ih zanima kako napreduje moja borba, a onda ostavili da platim ceh. Uz to bi, uz par riječi iskritizirali rad predsjednika suda i rješenja koja je on donio, no to je bilo sve.

Shvatila sam bila da sam potpuna budala koju su svi oni zajedno našli  kako bi njima bilo dobro,  koju oni sisaju poput krpelja, i da ukoliko nešto pod hitno ne riješim, da sam gotova, a moja djeca će umrijeti od gladi. 

Odlučila sam se primiti posla kako bih u što kraćem roku opet uspostavila normalu u poslovanju. Novac mi je i dalje bio potreban za sudske takse, biljege, pristojbe, odvjetnike, fotokopiranje, javne bilježnike, ispis žalbi i tužbi, vještačenja  i još puno toga.

Dnevno sam morala za te potrebe imati osigurano zarađenih  preko dvije tisuće kuna da bih na sve pravovremeno odgovorila.

Našla sam odgovarajući uredski prostor  u kojem sam planirala nastaviti posao, no nisam tog trenutka znala da prostor pripada sutkinji B.P.  Visokog trgovačkog suda. Ista je saznala, što iz medija, što sa suda o problemima koje sam proživljavala, te napravila uvid u cjelokupni moj  spis na sudu. Pozvala me da jedno poslijepodne dođem kod nje doma, kako bi mi ona navodno pomogla. Kupila sam jednostavan poklon, kvalitetno buteljirano vino, bombonjeru i kavu, a za nju cvijeće. Nisam željela da pomisli da joj nešto darujem iz interesa, ili da ju podmićujem,  pa sam bila prilično skromna. Jednostavno sam željela da u meni vidi kulturnu osobu.

Naglasila mi je da nekretnina vrijedi nekoliko miliona eura, i da će mi ona pomoći riješiti spor, ali da bi njoj trebala pripasti makar samo sitnica od nekoliko stotina tisuća. Nisam pristala na njezine uvjete pa sam uzela sve dokumente, i prestala joj se javljati. (Već sam bila sita ucjenjivanja, i jednostavno mi nije bilo jasno, što je  tim ljudima, pa se neprekidno događa jedno te isto i svi bi zarađivali na tuđim  tj. mojim leđima.)

Sve najamnine sam plaćala u gotovini, na način da sam išla kod nje na sud,(portir me svaki put zapisao)  a posljednju sam platila njezinom domaru i istog dana pokupila svoje stvari i nestala u nadi da više neće ni  pitati za mene.

Na žalost sam se prevarila.Gdja sutkinja je unajmila privatnog detektiva koji je imao zadatak raspitati se o mojem imovnom stanju, evidentirati sve činjenice o meni i načiniti zapisnik, a ona je pokrenula ovršni postupak za nepostojeći dug. Detektiv je samo  banuo na moja kućna vrata jednu večer, i bez ikakvog objašnjenja počeo mi ispitivati dijete o svim privatnim stvarima, što je njega veoma uzrujalo jer je i ovako bio osjetljiv na različite okolnosti koje je prethodnih godina prošao.

Prilično je bolestan, naročito ima panične i astmatične atake na takve događaje, i svaki put kad se nešto slično događalo mi smo bili na hitnoj tražeći za njega pomoć, a u posljednjih godinu dana preko dvadeset puta hitnih intervencija.

Nije bilo dana da na naša vrata nisu pokucali predstavnici policije ili suda, što zbog raznih poziva, a što zbog ovrha. Prije nego li je ovrha ove sutkinje  i postala pravomoćna, zahvaljujući svom sudskom utjecaju, uz prisustvo policajaca je popisala sav namještaj u našoj kući, čak i onaj koji pripada našoj odrasloj djeci i za koji imaju račune da su ih oni kupili od svoje zarade, a sve  s namjerom da isti odveze za „navodni dug“ od samo tri tisuće kn.

Razgovarala sam tom prilikom (telefonski) i  s policajcem koji je bio prisutan i rekla mu da dotična gdja može popisati stvari iz stana koji pripada mom suprugu i meni, ali ne i iz stana koji pripada mom sinu, jer je on taj stan sam namjestio. Nitko me nije slušao.

Sve su popisali, iako sam prijedlog za ovrhu dobila tek dva tjedna poslije njihove posjete.

Nisam niti htjela uložiti žalbu na to rješenje unaprijed svjesna da sudskim putem tu ne mogu ništa napraviti. Čemu da dodatno trošim novac na plaćanje pristojbe kad nisam toliko jaka da bih spor dobila s obzirom na to da je s druge strane sutkinja stranka u postupku. Osim toga taj navodni pljenidbeni popis uopće nije bio organiziran u tu svrhu, već u svrhu zastrašivanja, jer su prilikom odlaska ostavili obavijest da nas je posjetio dana ....... sudski ovrhovoditelj i da mu se trebam javiti u roku od petnaest dana.

Pa što je onda gdja sutkinja mislila postići posjetom našoj kući i to sa petoricom ljudi, od toga dvojicom policajaca kojima apsolutno nitko nije branio ulazak i popis stvari za koje uopće nije imala u tom trenutku odobrenje, osim namjere psihičkog zastrašivanja.

Sama sam razmišljala o opciji da unajmim privatnog detektiva u situacijama koje sam prolazila. No saznavši da se cijena njihove usluge kreće između četiri tisuće kuna po danu pa naviše odustala sam od takve vrste pomoći jer nisam imala toliko sredstava da ih platim.

Stoga sam još više ostala začuđena koji je smisao bio kad je sutkinja unajmila privatnog detektiva da bi saznala sve o mojem statusu, kako poslovnom  i privatnom tako i financijskom i  gdje je isplativost da plati usluge privatnog detektiva za istraživanje za „nestvarni dug“ od samo tri tisuće kn.

Detektiv mi je  napisao poruku na mobitel u kojoj  me upozorava da će upotrijebiti sve svoje snage da pomogne svojoj klijentici u njezinim namjerama, i da neće birati sredstva pri tome.

Ojađena svime što mi čine došla sam na ideju, čitajući Ovršni zakon kojim je određeno da ovrhovoditelj može popisati stvari i potom ih odvesti k sebi na čuvanje, da umjesto da platim iznos koji je potraživala, kupim na svoje ime dvije žive koze, svežem ih u dvorište, pa obavijestim sud da su one moje jedino vlasništvo, te da ih prepustim gdji sutkinji koja me proganjala da ih odveze i  čuva u svom gradskom stanu.

Nasmijala sam se u sebi, zamišljajući njezin izraz na licu kad bi koze ugledala i shvatila da su one moje jedino vlasništvo i slobodne za ovrhu. 

No ipak nisam to učinila poštujući dignitet suda, kakve god da ima suce o kojima se ovdje piše, ima ih i izuzetno poštenih i korektnih, pa sam načinila vansudsku nagodbu i dotičnoj gdji platila četiri tisuće kuna, iako joj uopće nisam bila dužna, i iako je sama vodila cijeli postupak, uz suradnju svojih kolega na sudu, i pomoć policije koja naravno respektira sud.

Više puta su me policajci znali tražiti na kućnoj adresi, nekad zbog poziva za obavijesni razgovor, nekad iz nekih drugih razloga, no kako puno i dugo radim nisam preko dana u kući. 

Zbog toga su više puta izdali tjeralicu za mnom – navodno radi „nepoznate adrese“, „provjere adrese“,  iako sam svaki dan navečer u kući i  živim samo na jednoj adresi već trideset godina. No ne čekam u kući od jutra do mraka da bi mi netko došao, već radim. Istovremeno, kad me netko traži, odmah se javim, no ako mi nitko ne ostavi poruku, kako da znam da me je netko trebao. Stoga sam ostavila svoje telefonske brojeve u policiji, kako kod kuće, tako i na poslu, i mobitel, i sada sam im dostupna od 0-24 sata, kako bih izbjegla nesporazume kakvi su često nastajali iz čiste želje da mi nešto „natrpaju“ na leđa. 

Napominjem da u svim slučajevima ima izuzetaka. Tako se riječ suci, ne odnosi na sve suce, vec samo na pojedine, a prvenstveno na predsjednika općinskog suda u Dugom Selu, takodjer i na općinskog državnog odvjetnika u istom gradu, dok se riječ policija također ne odnosi na sve policajce, već isključivo na policajce  u istom gradu odakle je ovaj Općinski sud i općinski državni odvjetnik. Veliki broj inspektora i policajaca postupali su po zakonu i kao ljudi, bez namjere da insinuiraju nekakva djela, ili da mi nešto natrpaju s čim nemam veze. Jedan od rijetkih, izuzetno poštenih i kvalitetnih osoba kojoj mogu zahvaliti što sam se uspjela spasiti ucjenjivača i kriminalaca je i šef Krim policije koji je prije nekoliko godina bio inspektor u policijskoj postajii, ali koji mi je  veoma puno pomogao svojim korektnim pristupom i poštenom obradom cjelokupnog predmeta unatoč pritisku koji je na njega vršen. 

VIII

ŠTO ZNAČI BITI DOBAR?

biti dobar čovjek znači... nikome ne činiti zlo.... pomoći kad god možeš..... ne mrziti nikoga bez razloga ili zbog nekih predrasuda....... ne širiti mržnju...... ne raditi iza ledja...... roditi se sa tim u sebi.......

Dugo sam razmišljala što i kako dalje.

Nisam mogla bez posla, imala sam malu djecu, kojoj je novac trebao za hranu i školovanje. Muž se teško razbolio zbog svega što je proživio nakon povratka u zemlju, i nakon što sam zajednički novac uložila u posao koji očigledno nije mogao napredovati. Često mi je to znao predbacivati, naročito u trenucima kad su nam bili iskopčani telefoni, ili kad nisam s čim imala kupiti hranu.

-„Ti bi me trebao shvatiti“, govorila sam mu.

 „To su okolnosti koje se čovjeku kroz život znaju dogoditi, i nemam na njih utjecaja. Ne mogu ih ja promijeniti. Što bi se dogodilo da me je pogazio vlak i odrezao mi obje noge? Opet bi morao brinuti o meni i o djeci, i prihvatiti situaciju takvu kakva je.“

-          „Nije lako, ali vjeruj mi, molim te!“ – objašnjavala sam mu grcajući u suzama.

Imali smo  još uvijek  dovoljno nekretnina neopterećenih hipotekama  a koje smo stekli tijekom dugogodišnje bračne zajednice i višegodišnjeg rada, no  zbog trenutne situacije opterećene sudskim sporovima i slabog boniteta nisam imala mogućnosti otići niti u jednu banku i dobiti pozajmicu ili kredit kako bih nastavila posao koji sam do tada radila i koji sam radila više nego odlično i kvalitetno.

Iza mene su stajali dobri rezulati i poslovni uspjesi, i gomila podvala kojima sam bila izložena. 

Iz mog  poduzeća otuđen je veći  broj radnih strojeva koje su osobe  koje su ih pokrale javno prodavale putem oglasa u dnevnim novinama, lažno se predstavljajući . Između ostalog, ukraden je i veliki utovarivač, težak jedanaest tona, a nakon čije krađe su ostali vidljivi tragovi guma u dvorištu i provaljena vrata.

Unatoč prijavi policiji i državnom odvjetništvu, policijskom očevidu, i nespornim dokazima, navodno nije bilo temelja za kaznenu prijavu protiv osobe koja ga  je ukrala (V.A.), iako se radilo o provali, teškoj krađi, prodaji ukradene robe, a dio tih ukradenih strojeva koristila je i tvrtka iz neposrednog susjedstva koji su navodno stroj koji je vrijedio preko dvjesto tisuća kuna platili tisuću i dvjesto kuna i to kao staro željezo (Njihova izjava je na sudu u spisu uz predočen račun da su ga toliko platili??).

Ista ta tvrtka je najviše napredovala tijekom rata, kada je vojne kamione kupovala pod staro željezo  po istoj cijeni i na isti način kao i ovaj utovarivač!!!, a neke od njih preuredila i potom prodala, ili zadržala u svom voznom parku.

U svemu je posredovala osoba koja  nikada nije vratila niti jedne kuna bankama vjerovnicima, a sudac koji je o istoj stvari i u istom stanju spisa donio jedno rješenje za njegovu tvrtku ili za njega, za mene i moju tvrtku je donio sasvim drugo. Ovo se odnosi na rješenje u ovršnom postupku. Naravno, prvo je bilo na njegovu korist, a ovo drugo na moju štetu.

Nadalje je isti  predsjednik suda toj istoj tvrtki koja je kupovala vojne kamione kao staro željezo,  dosudio i jednu česticu zemlje sa izgrađenom trafostanicom vrijednosti preko četiri miliona kuna, vlasništvo moje tvrtke, i za isto donio rješenje o uknjižbi prava vlasništva u korist te druge tvrtke, bez ikakve pravne osnove, tj. bez ugovora iz kojeg bi se mogao utvrditi pravni temelj stjecanja. Jednostavno im je poklonio tuđu zemlju sa trafostanicom! U tijeku je tužba za povrat u vlasništvo.

Kako bi policija i državno odvjetništvo prikrili svoje propuste, morali su sakriti  dokaze koji  terete tog dužnika državne banke,  jer bi on možda ispričao istinu o mnogima, a to se nije smjelo dozvoliti stoga im je najjednostavnije bilo  blatiti i kazneno goniti mene, jer to je bio najbolji način da sebe opravdaju.

Iz tog razloga su me i  dotična gospoda koja su sve to počinila i policajci  i suci (svi iz istog grada u kojem bilo sjedište poduzeća), pa i aktualni stečajni upravitelji, često  nazivali različitim uvredljivim imenima, pokušavajući dokazati da nikad nisam imala svoj novac, već da sam valjda „pala s Marsa“, te da govorim neistinu – i uopće nisu marili za činjenicu da je moja priča naravno bila potkrijepljena čvrstim dokazima i vjerodostojnom dokumentacijom i da ju se jednostavno moglo potvrditi samo kratkim uvidom u spise.

Nitko iz policije, niti odvjetništva nije niti htio pogledati izlistanje banke na kojoj je evidentno bilo da je sa zajedničkog računa, mog, i mog muža bilo isplaćeno preko dva miliona maraka ušteđenog novca i uloženog u Hrvatskoj, baš kao što ih nisu zanimali niti postupci predsjednika suda, i ostalih sudionika.

Nije ih moglo uvjeriti niti izvješće sa policijskog očevida kojim je načinjen zapisnik o teškoj krađi. Ne, bili su neumoljivi.

„Šta nas briga tko se tamo i s kim.......

šokirana sam bila izjavom pomoćnika načelnika policije koju je izrekao pred mojim mužem jednog dana kad smo pokušali istjerati „mak na konac“ (nakon što smo sami pronašli ukradeni stroj)  i utvrditi zašto policija ne postupa po prijavama. Istog trena, sva crvena i u flekovima od živciranja nazvala sam Unutarnju kontrolu da bih se potužila na postupak njihovog službenika. Izgledalo je kao da će nešto poduzeti, no za mene se ništa nije promijenilo, samo mi je bilo još gore jer su bili još neugodniji prema meni.

Ni novinari nisu baš sve htjeli objaviti jer je sav taj lobi počevši od sudaca, odvjetništva, Vlade, policije bio toliko jak da se nije mogao objaviti gotovo niti jedan članak o svim tim krađama i podvalama.

Čak ni činjenica da je odgovorna osoba  koja je pogodovala pri odobrenju kredita vozila šleperom materijal za svoju kuću koji nikad nije platila, te da je njihov dužnik osim novca dobio u državnoj banci  i „proizvoljni plan otplate i poseban aranžman“, te da svoje potraživanje banka nije pravovremeno osigurala zalogom, niti je ikad bila podmirena i kuna državnog novca, sve to  nije bio dovoljan razlog Državnom odvjetništvu, Uskoku i policiji da ispita okolnosti pod kojima je isti dobio kredit, a kasnije osiromašio i drugu tvrtku, uzevši iz nje sve što se dalo prodati, a istovremeno se fizički prijetio i branio raspolaganje imovinom .

Zato su mene neprekidno zvali na obavijesne razgovore u policiju, stalno mi namečući počinjenje kaznenog djela na teret, a kada bih dala izjavu i priložila dokaze iz kojih je očigledno da na meni nema nikakve krivnje i  kojima se terete te druge osobe – bivši vlasnik nekretnine, sudac, i njegovi ostali pomagači, tada se sve zataškavalo, iako su imali sve potrebne dokaze kojim su mogli pokrenuti kazneni postupak i podići optužnicu. To je sve dodatno ohrabrilo počinitelje tih djela, i doslovno su se smatrali nedodirljivi i veoma moćni.

Potez koji su državne institucije učinile bio je začuđujući i šokantan.

Banka o kojoj je bila riječ (HBOR), i čiji ja nisam bila dužnik, me tužila za klevetu.

Jedno jutro zatekao me telefonski poziv policije kojim su me pozvali pod izlikom da imaju nekakve nove vijesti o kaznenim prijavama koje sam podnijela protiv ljudi iz visoke politike a koji su pomogli da bivši vlasnik nekretnine iz ove priče dobije tolike visoke kredite koje on  nije vraćao. Otišla sam na policiju, a oni su me  bez da su me prethodno obavijestili o nalogu suda, jednostavno pritvorili u Remetinec.

U prvi tren nisam mogla doći k sebi od čuda, ne vjerujući jednostavno da mi se sve to događa. A onda sam gledala sve one žene oko sebe i počela se smijati iz sveg glasa. Da je taj bivši vlasnik nekretnine V.A.  tog trenutka bio blizu možda bih ga fizički napala jer osjećala sam se toliko neprijateljski raspoložena prema njemu da ne znam kako bih mu mogla oprostiti činjenicu da sam ja umjesto njega bila tamo.

U prvi tren nisam mogla doći k sebi od čuda, ne vjerujući jednostavno da mi se sve to događa. A onda sam gledala sve one žene oko sebe i počela se smijati iz sveg glasa. Da je taj bivši vlasnik nekretnine tog trenutka bio blizu možda bih ga fizički napala jer osjećala sam se toliko neprijateljski raspoložena prema njemu da ne znam kako bih mu mogla oprostiti činjenicu da sam ja umjesto njega bila tamo.

No ubrzo me prošla želja da nekog udavim, shvatila sam jednostavno da neke događaje čovjek mora proći kroz život da bi očvrsnuo. Obećala sam sam sebi da ću kad izađem biti još čvršća i hrabrija i da neću sebi više dozvoliti da me bilo tko maltretira.  Za promjenu, nisam više plakala.

Suočena sa najgorom mogućom opcijom koja mi se mogla dogoditi kao poštenom čovjeku, osim smrti, umjesto suza koje su do tada tekle potocima, ja sam se počela smijati iz petnih žila.

Toliko sam se smijala da se smijeh orio ćelijom i hodnikom. Smijala sam se svim svojim glupostima tijekom života, sebi, svom životu, svemu onom što sam napravila, a najviše sam se smijala svojoj ludoj hrabrosti i vjeri u pravdu i pravosudje. 

Čuvarica je ušla u ćeliju.

-Gospođo,  imate pozdrave od kuće“, rekla je.

-„Muž vas pozdravlja. Kaže da ne brinete i da su djeca dobro, samo je jako zabrinut za vas, jer kaže neprekidno plačete, pa i sad misli da se ne smirujete“.

-„Kako vidim vi se smijete, ne plačete, pa ne znam što je pod tim mislio“?

Nitko nije mogao shvatiti da sam ovdje daleko od svih njih, od sudaca, stečajnih upravitelja, odvjetnika, pravnika, prijatelja, neprijatelja, pa  i od muža koji nije uvijek baš najozbiljnije shvaćao težinu situacije koju sam prolazila, i da sam ovdje mirna, jer nitko me može do mene, i upravo me ta činjenica tjerala na neobuzdani smijeh.

Suočena sa pravim kriminalcima pa čak i ubojicama upoznala sam i drugu stranu medalje. Zbog zajedničkog života u jednoj sobi bila sam prisiljena sklopiti prijateljstvo s osobama „tankih živaca“, koje su svakog trena mogle planuti na mene.

Pisala sam im molbe za pomilovanje, žalbe, i stekla njihovo uvažavanje