ISTINA UVIJEK POBJEĐUJE (OSMI DIO) - ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

ISTINA UVIJEK POBJEĐUJE, MA KAKO TEŽAK I MUKOTRPAN BIO PUT DO RASVJETLJANJA!

Ispred ulaznih vrata, kod kuće,  dočekala su me djeca, još uvijek mala i u dobi kad su najviše trebala majčinu skrb. Ugledavši me, samo su briznuli u grčevit plać, pojurili mi u naručje i grčevito se stisli uz mene. Dugo su plakali, jednostavno ne vjerujući da nas neće više nitko razdvojiti.

Čekale su me i nove obveze i novi problemi.  Iako sam odmah nakon što sam prošla iskustvo ucjenjivanja od samih predstavnika zakona i vlasti, nekretninu prodala, problemi s time nisu prestali.  Mnogi od tih protivnika nisu u potpunosti shvaćali proces koji je učinjen a koji je u potpunosti bio zakonit, iako pokrenut samo da bi se njih spriječilo u njihovim namjerama, pa su i dalje nastojali izazvati stečaj na bilo koji način.

Sedamnaest puta je pokrenut postupak stečaja i šesnaest puta obustavljen ili odbačen. Dug zbog kojeg je stečaj bio pokrenut iznosio je svega nekoliko tisuća eura, dok je vrijednost imovine bila daleko veća.

U svojoj želi da postignu cilj nisu uočavali sve činjenice, pa su načinili i niz propusta. Tako su i mojim radnicima podvalili dokumente da potpišu sa objašnjenjem da se radi o tužbi protiv osobe koja je uništila poslovanje i ostala dužna bankama, a umjesto tužbe, sa potpisima radnika predali su zahtjev za stečaj.

Naravno da su svi radnici na sudu  izjavili da se radi o prijevari jer su svi plaće dobili iz privatne ušteđevine, neovisno o radu poduzeća i problemima u kojima se našlo.Izjavili su i da su izmanipulirani i lažima dovedeni na sud o čemu takodjer stoji iskaz u spisu sa sudu.

Svi radnici su tri godine plaćani iz privatnih sredstava, a mnogima je pomagano i daleko više, odnosno koliko je trebalo. Nikad nitko nije naišao na zatvorena vrata, i nikad nikome nije zahtjev za pomoć odbijen. To mi se i vratilo, njihovim iskazom istine i pred Općinskim državnim odvjetništvom i pred Sudom.

Bar sam tada mislila da istina nešto znači i da ću konačno imati malo mira. Na žalost, nikog istina nije zanimala, i ubrzo je opet sve pošlo po starom.

Prijedlog za stečaj je ponovno podnešen na temelju lažne izjave, ovaj put dotadašnjeg direktora poduzeća M.H. , a koji je stečaj tražio kao radnik kojem navodno nisu isplaćene plaće. Stečajem je želio prikriti svoju odgovornost i manipulacije koje je provodio u poduzeću.

Nitko nije obratio pažnju na nezakonitost postupka, jer je on kao direktor bio odgovoran za svoj rad.. Takodjer nikog nije niti zanimala činjenica da je uzeo iz poduzeća sve što se uzeti dalo, što su i radnici posvjedočili pred općinskim državnim odvjetnikom i pred sudom, i da mu poduzeće nije dužno ni lipe, već da je on dužan poduzeću. 

Istovremeno su faksom, upravo za vrijeme rasprave, sutkinji poslali dopis u kojem se mene opisuje kao najvećeg kriminalca, alkoholičara, šizofreničara, i ne znam koje sve još izjave nisu unutra navedene, a sutkinja koja je vodila raspravu, je cijeli taj dopis pročitala pred cijelim vijećem, koje se zgražalo nad riječima koje su bile pročitane.

Do te mjere su se zgražali nad njezinim postupkom da je jedan od vjerovnika istaknuo da se ne nalaze tamo da bi mene blatili i slušali takve prljavštine, već da bi riješili problem otvaranja stečaja.  Vjerovnici su me poznavali i znali su da ništa od toga napisanog nije istina, a da je ovaj faks samo još jedan „udarac ispod pojasa“.

Uslijed takvog postupka na sudu, moje zdravstveno stanje se još više pogoršalo. Veoma sam se uzrujala zbog takvih ružnih događaja, pa nisam samo sa djetetom često bila na hitnoj, već sam  i sama trebala hitnu pomoć puno puta. Oboje smo vrlo senzibilni i osjetljivi na nepravdu, pa nam je i zdravlje uslijed stalnih stresova i šokova ozbiljno narušeno a često i kritično.

Bivšem direktoru su unatoč svim žalbama i dokazima koji su osporavali njegovu tražbinu ipak dopustili da provede svoju nakanu, i stečaj je napokon otvoren, po prijedlogu za koji nije plaćena sudska pristojba, i za koji stvarni dug uopće nije dokazan.

Direktor je ubrzo nakon otvaranja stečaja preminuo od srčanog udara, očito i sam nije mogao živjeti mirne savjesti i sa posljedicama djela koja su počinjena.

Uobičajenom zakonskom procedurom, nakon donošenja rješenja o otvaranju stečaja  u roku osam dana napisala sam žalbu.

U pouci o pravnom lijeku stoji uputa: žalbu podnosi osoba koja je bila zakonski zastupnik do otvaranja stečaja.

Trgovački sud odbio je moju žalbu kao potpisanu i podnešenu od neovlaštene osobe, a Visoki trgovački sud  potvrdjuje da je Trgovački sud u pravu s tumačenjem da je žalba podnešena od neovlaštene osobe, jer bi navodno privremeni stečajni upravitelj trebao pisati žalbu, a ne ja, dotadašnji zastupnik, iako je zakon jasno propisao tko podnosi žalbu i nikada do sada u stečajnom postupku žalbu nije podnosio nitko drugi do dotadašnjeg direktora odnosno zakonskog zastupnika do otvaranja stečaja.

Iz sudske prakse sam izvukla dvadesetak slučajeva potpuno jednakih, gdje su uvažili žalbe dotadašnjih zastupnika, dok eto ja nisam ni imala pravo na žalbu. I ova sva rješenja sam uvezla i zadržala kao argument o diskriminaciji mene kao osobe i uskraćivanju prava na žalbu.

Isti takav slučaj je prethodno se zbio i sa bivšim vlasnikom nekretnine, koji je također pisao žalbu kao dotadašnji zakonski zastupnik stečajnog dužnika, i žalba mu je bila uvažena!!!!!!

U obrazloženju rješenja Visokog trgovačkog suda stoji da bivši zastupnik po zakonu stečajnog dužika prestaje biti zakonski zastupnik danom objave oglasa o otvaranju stečaja u Narodnim novinama.

Međutim, Stečajnim zakonom i Novelom stečajnog zakona jasno je propisano da je Rješenje o otvaranju stečaja pravomoćno tek nakon što prođe žalbeni rok, jer postoji mogućnost i da Visoki trgovački sud žalbu uvaži ili odbije.

Stoga je dotadašnji zakonski zastupnik  tj. osoba koja je zastupala tvrtku do dana otvaranja stečaja bio ovlašten zastupati tvrtku i potpisivati dokumentaciju,  sve do dana pravomoćnosti rješenja, a što je postalo  tek Rješenjem Visokog trgovačkog suda o odbijanju žalbe!!! Ovo je potvrdio i privremeni stečajni upravitelj  na samom ročištu što je i zapisnički zabilježeno.

Nažalost, na rješenje Visokog trgovačkog suda nema žalbe (tu mi je vjerovatno „pomogla“ ona sutkinja sa Visokog trgovačkog suda kojoj nisam htjela dati novac koji je tražila) i tako je agonija sa stečajem završena.

Za sve ovo nema obrazloženja u zakonima jer institucije i osobe koje bi trebale zakon poštovati i provoditi ga imaju svoje interne zakone donešene na janjetini, guščjim jetricama, na skijanju i među valovima na najmodernijim jahtama.

Ipak sam podnijela i Ustavnu tužbu, smatrajući da su moja prava povrijeđena, i da kao građanin ove zemlje prolazim neizdrživu i vrlo bolnu i dugotrajnu sudsku agoniju, da sam diskriminirana i potlačena u svakom segmentu, takodjer i moja obitelj,  te da su mi uskratili pravo na žalbu, kako u zemljišno knjižnim postupcima, tako i u dijelu otvaranja stečaja, što sam i dokazala priloženim aktima, no Ustavni sud također odbija tužbu kao neosnovanu s obrazloženjem da nema tragova diskriminacije niti povrede zakona!!!!

U nekoliko navrata sam podnescima tražila od Ministarstva da načine revizije svih spisa vezanih uz moje  poduzeće kako bi nadležni organ utvrdio sve nepravilnosti i iste ispravio, što je u nadležnosti Ministarstva, međutim nisam ništa postigla.

Obavijestila sam o svemu i predsjednika Države, kao i premijera dok je bio na vlasti i dobila odgovor da je pročitao pažljivo što mu pišem. Odgovorila sam mu da ako je pažljivo pročitao, nije očigledno razumio, jer to što piše u mom podnesku, uz dokaz kao prilog (nadopisano rješenje o upisu založnog prava bez dostavne naredbe, nadopuna rješenja, ispravak nadopune rješenja i ispravak ispravka nadopune rješenje), je vrhunac kriminala u sudstvu i da je on kao premijer dužan potaknuti raščišćavanje takvog kriminala.

O svemu sam naravno obavijestila i  sud u Strasburgu,  a podredno podnijela i tužbu nakon što su za nju ispunjeni uvjeti (iscrpljen pravni put u Hrvatskoj),  kao i institucije koje imaju sjedište na području Hrvatske a štite pravo gradjana.

U medjuvremenu je privremeni stečajni upravitelj, koji je inače dužan štititi interes i dužnika i onih vjerovnika za koje se dokazima može potvrditi njihova tražbina, povukao moje žalbe na Županijskom sudu kojima se priječi ovrha temeljem onog nezakonitog i krivotvorenog rješenja a radi potraživanja banke s kojom nemamo nikakav ugovorni odnos, niti nam je kad isplatila bilo kakva sredstva.

Ovim postupkom je privremeni stečajni upravitelj, osim što je prekoračio svoje ovlasti kao privremeni stečajni upravitelj, zapravo i pogodovao državnoj banci, čija tražbina bi po svim zakonskim normama trebala biti osporena, a ne prihvaćena, a na štetu drugih vjerovnika. Prvo se radi o zastari potraživanja (iz 1992 godine), potom o nepravomoćnom upisu založnog prava sa stopostotnim uspjehom u žalbenom postupku (Rješenje temeljem kojeg je upisano založno pravo je ukinuto rješenjem županijskog suda 2003 g.), i na koncu radi se o potraživanju koje nije dug stečajnog dužnika.

Unatoč činjenici da je Županijski sud ukinuo Ispravak dopune rješenja kojim je sud riješio o upisu založnog prava te banke te da  upis založnog prava nije pravomoćan,  već ga je potrebno brisati i donijeti novo rješenje koje treba uputiti strankama u postupku, Rješenje o ovrsi  zbog povlačenja žalbe postaje pravomoćno i pokreće se ovrha na nekretnini!!!!

No,  kaže naš narod: pila se okreće i naopako.

Kad je otvoren stečajni postupak, nije bilo imovine da bi se stečajni postupak mogao voditi (istu sam prodala dvije godine prije otvaranja stečaja shvativši da pritisak neće prestati), nije bilo niti sredstava za najnužnije troškove pa je odlučeno da se stečaj obustavi a stečajni dužnik nakon likvidacije prestaje postojati,  stoga se  niti ovrha ne može sukladno ovršnom  zakonu i zakonu o parničnom postupku provoditi.

Stoga je temeljem zakonskih odredbi ovrha prekinuta a općinski sud se proglasio nenadležnim. S obzirom da je tvrtka od ožujka 2009 i u likvidaciji, ovrha bi se po zakonu morala obustaviti o čemu da danas nije riješeno.

No sudski sporovi nisu završeni, pa se postupak na sudovima zbog svih opisanih nevažećih, nadopisanih i nezakonitih rješenja dalje nastavlja a po žalbama trećih osoba tj. novog knjižnog vlasnika nekretnine. Svi žalbeni postupci su u tijeku na Županijskom sudu jer je Općinski sud sve žalbe i prijedloge  redom odbio.

Na samoj raspravi na kojoj je odlučivano o uvjetima za otvaranje stečaja, sv vjerovnicii su pitali čija je odgovornost za sve te nastale događaje, pa sam istaknula da je predano na  nadležno Općinsko državno odvjetništvo i na Državno odvjetništvo nekoliko prijedloga za pokretanje kaznenog postupka i istraživanje odgovornosti, također da je u nekoliko navrata  tražen odgovor od MUP-a za postupke koje su provodili, i da se ništa značajno nije dogodilo da bi se utvrdila bilo čija odgovornost, a naročito ne odgovornost onih koji su kaznena djela počinili. 

Svi prisutni vjerovnici bili su svjesni  činjenice  da je stečaj bio namjerno isprovociran samo da bi se dotadašnji zastupnik tvrtke ušutkao i spriječio da može nešto poduzeti kao odgovorna osoba, jer svrhe za stečajem više nije bilo, s obzirom da tvrtka više nije imala imovine, koja je u međuvremenu prodana.

Smisao svega je bio onemogućiti zakonskog zastupnika da se bori za rješavanje ukidanja nezakonitih rješenja, i za pokretanjem kaznene odgovornosti suca, općinskog državnog odvjetnika i dijela policije, a takodjer i da likvidacijom tvrtke onemogući daljnje raspolaganje nekretninom unatoč činjenici da ista nije ušla u stečajnu masu, te da vjerovnik kojemu je priznata tražbina i koji je pokrenuo ovršni postupak nije vjerovnik stečajnog dužnika.

Cilj stečajne upraviteljice je bio da državna banka, kao razlučni vjerovnik kojem  je ona priznala tražbinu iako se ne radi o dugu stečajnog dužnika, samostalno može prodati nekretninu u ovršnom postupku iako je za provođenje ovrhe postojalo niz zakonskih zapreka kao što su npr. nepravomoćni upis, ukinuta rješenja o upisu založnog prava od strane Županijskog suda, i tuđi dug.