NESPOSOBAN SUDAC NAJVEĆA JE KAZNA ZA NEDUŽNIKE (DRUGI DIO) - ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

II

NOVAC NIJE NIKAD PROBLEM. UVIJEK JE PROBLEM ONAJ KOJI ŽELI ŠTO MU NE PRIPADA

Još od mladosti  nisam imala financijskih problema. Suprug i ja smo teško i naporno radili i uvijek smo uspjeli dovoljno zaraditi za našu obitelj, da bismo opremili kuću i prehranili djecu. Nismo bili na vrhu zagrebačke elite, ali nismo bili niti siromašni.

Nikom nismo bili dužni, živjeli smo mirnim i stabilnim životom, odgajali djecu u pravom obiteljskom i kršćanskom duhu kakvim se već generacijama odgajaju djeca u našoj domovini i sve je naizgled izgledalo savršeno. Bili smo normalna, jednostavna, hrvatska obitelj koja je radnim danom obavljala svoje dužnosti a nedjeljom išla u crkvu.

Suprug je radio vani, preživljavao na domaćoj juhi,  prosto skuhanoj u vlastitom aranžmanu sa komadom junetine i gotovom kockom za juhu, i to je bio jedini luksuz koji je sebi dopuštao.

Sav preostali novac koji je štedio na svakom koraku stavljao je na stranu da bi ga  uložio u svojoj domovini, jednom, kad se vrati kući. O tome je maštao danima, dok je na skeli znoj curio niz njegova leđa, i dok su  mu ruke, već umorne od rada i tereta jedva držale alat.

Ja sam bila zaposlena u Hrvatskoj, prijepodne u državnoj službi, za mjesečnu plaću, a potom, poslijepodne radila prijepise diplomskih i maturalnih radnji i investicijske elaborate, do kasno u noć.

Izmedju rijetko slobodnih dana, obradjivala bih vrt kako bismo imali vlastito povrće, pa i na taj način štedjeli jer trebalo je prehraniti sedam članova obitelji koliko nas je ukupno bilo.

Da bih uštedjela što više, pažljivo sam bilježila svaki trošak, spremala račune od trgovine u posebnu teglu za to namijenjenu, da bismo, kad se nađemo skupa, mogli iskalkulirati sve troškove, pa još dodatno možda negdje uštedjeli, kako bi  djeci jednog dana mogli omogućiti ljepšu i bolju budućnost od ove koju smo  nas dvoje prolazili.

Djeci sam znala do kasno u noć plesti vestice, kape, šlape, sve što im je bilo potrebno.

Oboje smo potjecali  iz obitelji koja je doslovce preživljavala na kruhu i vodi. Bez odjeće, obuće, bez ikakvih beneficija i luksuza. Započeli smo život sa jednom žlicom i jednom vilicom, jednim tanjurom i šalicom za svakoga, vjerom u Boga, međusobnoj ljubavi i ljubavi prema svim drugim ljudima. Zbog našeg teškog početka željeli smo djeci pružiti lakši život.

No, kako kaže naš narod, vrag nikad ne spava, i ono što u jednom trenutku izgleda savršeno u drugom može izgledati kao erupcija vulkana.  

U tim trenucima, dok smo živjeli uobičajenim životom hrvatskog čovjeka, radnika, nismo mogli ni sanjati što nas sve čeka i kroz kakva iskušenja ćemo proći narednih godina. 

Ušteđevina zarađena u inozemstvu, mjerena u deviznim ciframa  sa šest nula, bila je više nego dovoljna za našu obitelj. Naše potrebe su bile minimalne i skromne pa smo od svega ušteđenog dobar dio mogli staviti na stranu. Financijskih briga gotovo da nismo imali. Mučile su nas brige za djecu, jer su bili teško bolesni, sa kroničnim bolestima koje su zahtijevale skupe terapije (lijekovi koji nisu išli na teret socijalnog) pa smo zbog toga oboje zadržali status inozemnog osiguranika radi sigurnosti koju smo bar na takav način imali.  Usprkos bolesti, djeca su uz puno pažnje i ljubavi njima posvećenoj lijepo odrastala, uredno su učila i završavala školu. Svi su redom bili odlični đaci, nagrađivani za postignute uspjehe na natjecanjima. Svi koji ih poznaju, rekli bi, uzorna djeca, a mi roditelji, poznavajući njihove teške dijagnoze smatrali smo ih doslovno  malim  junacima koja su imali veliko srce i ogromnu hrabrost. Zahvaljujući tim kvalitetama i našoj ljubavi uspjeli su sve prebroditi i izrasti u dobre i kvalitetne ljude.

Ne znam više  kako je zapravo sve počelo, no sve što ide nizbrdo zapravo i nema svoj početak. Stvari se jednostavno počnu kotrljati a ne više ići uzlazno

III

ULAGANJE I VJERA U BUDUĆNOST

Svu našu zajedničku ušteđevinu uložili smo u tvrtku koja je odlično poslovala, smatrajući to savršenim ulogom u budućnost, kako svoju, tako i naše djece.

Bila sam mlada poduzetnica, proglašena za najbolju ženu poduzetnicu u RH, također među prvih pet poduzetnika u cijeloj državi, s najvećim porastom zaposlenih i ulaganjima u proizvodnju.  Proizvodnja je napredovala, imovina se povećavala, radnici bili zadovoljni. Mjesečni promet poduzeća je bio zavidno visok, poduzeće je raslo i napredovalo i gotovo da nisam trebala osjećati strah od nekakvog rizika.

No tamo  gdje ima  zadovoljstva, ima i zavisti, a i gladnih usta koji su navikli jesti s punog stola.

Kroz kratko vrijeme počela su podmetanja. Žena u poslu, sama, nezaštićena, a u Hrvatskoj je "reket" već odavno posao broj jedan. Kažu da kad vrijednosne brojke premaše šest nula da više nema ni bratstva, ni prijateljstva, pa čak ni poznanstva. Svi se pretvaraju u tvoje neprijatelje.

Već sam napomenula da stvari ne izgledaju uvijek onako kako se na prvi pogled čine.  Nad nekretninom u vlasništvu poduzeća prije punih deset godina pokrenut je ovršni postupak i upis založnog prava za dug star sad već osamnaest godina, a po kreditu koji nije bio moj dug niti tog poduzeća (radilo se o namještenom procesu).

Godine povlačenja po sudovima i rješavanja sudskih sporova doslovce su iscrpile i poduzeće i moj privatni račun.

Sav privatni  novac, osim ulaganja,  trošila sam i na rješavanje sporova, i zatvaranje obveza u poduzeću koje sam preuzela ulaganjem vlastitih sredstava.

Kao zakonski zastupnik tvrtke "Liston", uz još jednog direktora  Milana H. sklopili smo ugovor o kupnji nekretnine od "Parkant" d.o.o. i o preuzimanju kreditne obveze sa Čakovečkom bankom koja je već imala upisano založno pravo na nekretnini.

Načinjen  je raskid ugovora o kreditu koji je glasio na pravnu osobu – prethodnog vlasnika nekretnine, a sklopljen  novi okvirni ugovor temeljem kojeg se banka čije je založno pravo bilo upisano u prvom prvenstvenom  redu  trebala ponovno upisati na isto mjesto u teretovnici, ali ovaj put kao vjerovnik novog vlasnika nekretnine  a koji je istu stekao valjanim pravnim poslom – kupoprodajnim ugovorom, preuzimanjem kredita i otplatom u iznosu od milion i dvjestotisuća maraka.  Prijedlogu su bile suglasne sve stranke u postupku. 

Uvidom u zemljišne knjige u Dugom  Selu utvrđeno je da u z.k. ulošku u kojem su nekretnine upisane postoje upisi tereta dvije banke, jedne čiji  je kredit preuzet za kupnju nekretnine (Čakovečka banka), i drugi Privredne banke, za koji je banka vjerovnik dala brisovno očitovanje jer je kredit u cijelosti podmiren.

No, prilikom uknjižbe vlasništva došlo je do problema koji prethodno nisu bili vidljivi u zemljišnim knjigama. Tek samostalnom istragom, i uvidom u spis došlo se do slijedećih saznanja.

Bivši vlasnik nekretnine (tvrtka Parkant d.o.o. i direktor Velimir A.  tj. dužnik državne banke (HBOR-a)  bio  je prijatelj sa predsjednikom suda Arnoldom Č.  koji punih osam godina nije upisao založno pravo u korist banke koja je isplatila kredit još davne 1992 godine, i to s rokom dospijeća od tri godine, već je tek 2000 godine  tj. osam godina nakon sklopljenog ugovora o kreditiranju i isplate,  donio – zemljišno knjižno rješenje o  ovršnom upisu založnog prava u kojem stoji da je isto primljeno u z.k. odjel 21. travnja  a da je donešeno  na temelju rješenja od  25. travnja??  iste godine. Rješenje  nije dostavljeno niti jednoj stranci u postupku, niti je na njega bila dozvoljena žalba. U rješenju su navedeni netočni podaci  o zemljišno knjižnoj čestici, no to nije spriječilo zemljišno knjižni odjel da po nalogu suda upišu hipetekarni zalog i to u korist vjerovnika bivšeg vlasnika nekretnine (HBOR-a). 

Zbog svog propusta sud se pravdao činjenicom da zbog komasacije zemljišne knjige nisu bile ustrojene no suprotno tome govori činjenica da su 1996 godine već pravomoćno bila upisana založna  prava druge dvije banke koje također nisu obaviještene o promjeni stanja u zemljišnim knjigama i o povredi svojeg prava.

Dužnik je uz kredit  dobio od državne banke  i Plan otplate kredita sa „proizvoljnom kamatom“ – „posebni aranžman“ pa se nije niti uzbuđivao previše oko otplate.

Unatoč neprekidnoj blokadi žiro računa i trajnom  nepodmirivanju obveza 1998 godine državna banka povlači akceptni nalog i deblokira njegov  račun, a povlači  se i prijedlog za stečaj dužnika.

Evo kratkog slijeda donešenih rješenja; Općinski sud u Dugom Selu prihvatio je 2000 godine u srpnju prijedlog za uknjižbu prava vlasništva novog vlasnika, predanog u svibnju  2000 godine kao osnovan i donio rješenje kojim određuje uknjižbu, brisanje prethodno upisanih hipoteka i upis novih na isto mjesto, te uknjižbu brisanja tražbine za kredit koji je otplaćen.

Rješenje je postalo pravomoćno također u srpnju 2000 godine, no do danas tj. do 2010 nije provedeno.

Točnije, sud je odmah proveo uknjižbu prava vlasništva u korist novog stjecatelja nekretnine, no ne i brisanje prethodno upisanog založnog prava i upisa novog, već je novim rješenjem odlučio o upisu založnog prava u korist državne banke za kredit iz 1992. godine iako je ovo prethodno donešeno, za brisanje tražbina, već bilo pravomoćno.  

Založno pravo je upisano  21. travnja a donešeno temeljem rješenja od  25. travnja 2000 godine  (bez dostavne naredbe i bez upute o pravnom lijeku) pa je temeljem zakonskih odredbi rješenje u ovakvoj formi ništavno jer je donešeno bez prava stranaka da se na njega očituju. 

Nezakonita sudska rješenja - nedostaci

1. Rješenja su pisana 21. na temelju rješenja od 25. travnja

2. Rješenja nemaju dostavnu naredbu

3. Rješenja nemaju pouku o pravima - pravo žalbe

4. Katastarske čestice na rješenjima razlikuju se od onih u sporazumu na kojima se temelje

Vlasnik nekretnine nije imao pravo ustati brisovnom tužbom (odbijena je) iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo stranka čija su prava u trenutku upisa povrijeđena. Kako se istovremeno provodio i upis prava vlasništva,  a rješenjem koje nije dostavljeno strankama je istovremeno upisano i založno pravo,  prethodni vlasnik nije imao više ni interesa niti volje ustati  brisovnom tužbom, jer je nekretninu prodao, dok novi vlasnik na to zakonski nije imao pravo.

U siječnju 2001 godine isti sud donosi  Dopunu  rješenja  pod istim brojem kao i rješenje od 25. travnja 2000 godine a kojom dopunom nadopunjuje prethodno upisano  založno pravo banke  prema kojoj vlasnik nekretnine nema nikakvih obveza, i to  dvostruko većim iznosom tj. povećava ga sa četiristotisuća maraka na osamstotisuća maraka.

I ovaj put sud propušta obavijestiti stranke, tj. donosi isto, samo nadopunjeno rješenje, odlučujući u njemu o povećanju iznosa zaloga, iako je dužnik nekretninu prodao, a upis prava vlasništva u korist novog vlasnika upisano je u zemljišne knjige još  prije godinu dana pa je sud bio dužan ovo rješenje dostaviti svim strankama uključujući i vlasnika nekretnine. Ovo rješenje do danas nije nigdje zabilježeno u zemljišnim knjigama!!!

Rješenja o upisu založnog prava i Rješenje o dopuni rješenja o upisu založnog prava  je sudac donio osam godina nakon što je kredit isplaćen dužniku, i godinu dana nakon što je vlasnik nekretnine postala druga pravna osoba.

U rujnu 2001 godine sud donosi Rješenje o ispravku dopune rješenja  (sve pod istim brojem) kojim ispravkom  osim što povećava iznos zaloga  mijenja i raspored upisa u teretovnici na način da se ovi tereti upisuju ispred postojećih upisanih tereta, iako se dug po ovom založnom pravu uopće ne odnosi na vjerovnikovog dužnika, niti na vlasnika nekretnine??

Zakon o parničnom postupku jasno određuje odredbe koje se primjenjuju i na ispravljanje rješenja, pa je propisano da sudac pojedinac koji je donio rješenje može u svako doba pa i po službenoj dužnosti ispraviti pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa rješenja sa izvornikom, a koje u ovom slučaju ne postoje. 

Sud prvog stupnja izrekom rješenja o ispravku ponovno meritorno odlučuje o prijedlogu vjerovnika tako da je rješenjem o ispravku donešena potpuno nova odluka o zemljišno knjižnom stanju, što ranijim odlukama suda uopće nije bilo niti suđeno.

Ovakom postupanjem suda povrijeđena je odredba Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da se pogreške u upisu koje se opaze nakon provedenog upisa mogu ispraviti po službenoj dužnosti, bez vođenja postupka za ispravak pogrešnog upisa, samo ako takav ispravak ne bi dovodio u pitanje već stečena prava niti bi dovodio u opasnost osobe koje postupaju s povjerenjem u zemljišne knjige.

Na ovo rješenje je pravodobno podnešena žalba Županijskom sudu koja je uvažena 2003 godine, a rješenje na koje je žalba podnijeta ukinuto. Po ovom rješenju i uputama drugostupanjskog suda  općinski sud nije do danas postupio.

Sva  rješenja u zemljišno knjižnom postupku donešena  po ovom  nižem sudu imaju isti broj, a sud višeg stupnja utvrdio je da je prvo rješenje od 25. travnja 2000 godine ništavno jer je donešeno bez prava na žalbu, tj. bez prava da se stranke o njemu očituju, dok je ispravak rješenja iz 2001 godine (pod  istim brojem) ukinut, pa dakle, niti jedno od  opisanih rješenja ne postoji.

Unatoč jasnim zakonskim odredbama, i obvezi nižeg suda da donese novo rješenje sukladno uputama  višeg suda, Općinski sud 2004 godine samo nadopisuje mehaničkom pisaćom mašinom  rješenje staro 4 godine  tj. (Pouku o pravnom lijeku) i opet ga ne dostavlja strakama u postupku (na rješenju nema dostavne naredbe), već samo poštom upućuje bivšem vlasniku nekretnine tj. dužniku, a koji je u međuvremenu brisan iz sudskog registra jer je nad njim proveden sumarni eliminacijski postupak.

Unutar tog perioda dok se po žalbama rješavalo na županijskom sudu, rješavalo se i o prijedlogu za ovrhu po prijedlogu državne banke,  protiv ovršenika, njihovog dužnika, a koji je odbijen uz obrazloženje da založna prava na kojima ovrhovoditelj  temelji svoj prijedlog za ovrhu nisu upisana u zemljišne knjige već je o upisu založnog prava i prvenstvenom redu zasnivanja založnog prava ovrhovoditelja odlučeno rješenjem suda od 21. rujna 2001 godine a koje nije postalo pravomoćno, pa je stoga prijedlog za ovrhu  valjalo odbiti do konačnog upisa založnog prava. Nakon pravomoćnosti i provedbe rješenja ovog suda kojim se odlučuje o upisu založnog prava, ovrhovoditelj može podnijeti novi prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika.

Na ovo rješenje je ovrhovoditelj tj. državna banka podnijela  žalbu višem sudu koja je odbijena, a odbijen je i prijedlog za stečaj njihovog dužnika. 

Iako je prethodno rješenje iz 2001 godine  kojim se rješavalo o upisu založnog prava ukinuto rješenjem višeg suda, a neki žalbeni postupci se još uvijek  vode pred županijskim sudom na temelju žalbe radi onog nadopisanog  rješenja  (isti broj kao i sva prethodna rješenja)  a kojim se rješava potpuno ista stvar (prekršeno pravilo: „ne dvaput o istoj stvari“)  to nije spriječilo ovrhovoditelja-„nevjerovnika“ da unatoč nepravomoćnom i nezakonitom upisu založnog prava, i ukinutom  rješenju  o upisu založnog prava po višem sudu, podnese novi prijedlog za ovrhu protiv „nedužnika“  o kojem je sud nižeg stupnja odlučio  rješenjem i ovrha je ovaj pokrenuta iako je stanje u zemljišnim knjigama bilo jednako kao i prilikom prijedloga za ovrhu protiv njihovog dužnika, osim što je rješenje koje tada nije bilo pravomoćno, u međuvremenu i  ukinuto, pa dakle, zakonski gledano, založno pravo nije niti upisano.

Na isto je pravodobno podnešena žalba.

Nekoliko dana kasnije, sud zaključkom upisuje zabilježbu ovrhe na nekretnini nedužnika, i o istom ne obavještava stranke, a tek nakon usmene intervencije pod istim brojem donosi i rješenje o zabilježbi ovrhe na koje je žalba dozvoljena??  

No sva ova ispravljena, dopunjena, nadopisana i krivotvorena, a potom  ukinuta i nepravomoćna rješenja ne  sprečavaju ovrhovoditelja i sud da provode  ovrhu na imovini nedužnika. 

Prilikom očevida na terenu i pokušaja procjenjivanja nekretnine radi prodaje, sudskom vještaku i predsjedniku suda je novi vlasnik nekretnine zapriječio ulaz u tvornicu, a zbog čega se predsjednik suda pozvao na svoje zakonsko pravo da slijedeći put  provede postupak uz prisustvo policijskih službenika, a upozorio nas je i na moguću zatvorsku kaznu zbog ometanja rada suda.

Nakon niza podnesaka i pritužbi Ministarstvu pravosuđa, pa i Općinskom državnom odvjetništvu (zbog krivotvorina i zlouporaba položaja suca) kao i posjeti Županijskom sudu i njihove intervencije, 

Općinski sud donosi u ožujku  2006 godine  novo rješenje tj. Ispravak ispravka dopunskog  rješenja.  Ispravljano rješenje je nepravomoćno i ukinuto rješenjem Županijskog suda još 2003 godine, pa se ne može niti donositi ispravak ispravka dopune rješenja kada o prvom rješenju nije pravomoćno  riješeno.  

U sudskoj praksi nije niti poznat takav fenomen Ispravak ispravka dopune rješenja pa nije niti  sasvim jasno što je sudac ovim  rješenjima želio riješiti i temeljem kojeg zakona  je postupao.

Iz upute drugostupanjskog suda proizlazi da je Općinski sud sukladno  Zakonu o zemljišnim knjigama bio dužan u zakonskom roku poništiti pobijano rješenje, novo rješenje o upisu založnog prava uputiti strankama, i to vlasniku nekretnine, pa tek nakon što se postupak po rješenju od 21.04.2000. pravomoćno okonča donijeti drugo rješenje koje će ovisiti o činjenicama koje će utvrditi u postupku.

No sudac nije postupio prema odredbama ZZK, kao niti prema uputama drugostupanjskog suda, pa niti stranka nije mogla sukladno zakonu u potpunosti  štititi svoja prava.

S bivšim vlasnikom je predsjednik suda često odlazio na ručkove, a jednom godišnje i na skijanje, i doslovce nije bilo načina da se predsjedniku suda  na razuman i normalan način  ukaže na učinjene pogreške  jer on o tome jednostavno  nije želio ni slušati, dok su svi pisani podnesci završavali u ladici bez da se po njima postupalo. On je postupao upravo onako kako je odgovaralo njegovom prijatelju i državnoj banci, a odgovaralo im je da se problemi naprave knjižnom sljedniku nekretnine kako bi se stvorili uvjeti da se nekretnina proda u ovršnom postupku a bivši vlasnik bi je ponovno kupio, ovaj put neopterećenu kreditima.

Kako se radi o predsjedniku suda, unatoč raznim predstavkama, podnescima, prigovorima, tužbama, žalbama pa i ustavnim tužbama, stvari se nisu pomicale s mrtve točke.

Da bi se uopće pokrenuo bilo kakav postupak za odgovornost suca, prijedlog za suspenziju ili ispitivanje kaznene odgovornosti mora istaknuti predsjednik suda a ne građanin ili stranka, a kako se u ovom slučaju radilo upravo o propustima predsjednika suda, nije bilo nade da će on ikada odgovarati za nezakonitost u svom poslovanju  i zlouporabu položaja jer normalno da neće prijaviti sam sebe za utvrđene nepravilnosti.

Iako je ovršenik, odnosno u kaznenom postupku oštećenik, podnio Kaznenu prijavu protiv  sudaca koji su donosili ispravke, Ispravke dopuna, nadopune i dopisivanja rješenja, a potom i Prijedlog za stegovni postupak Državnom sudbenom vijeću, niti na jedno nije dobio očekivanu reakciju. Državno sudbeno vijeće je odgovorilo da nije došlo do kaz. djela zlouporabe položaja i ovlasti jer zbog nedostatka suglasnog sporazuma stranaka, rješenjem nisu mogli odrediti uknjižbu založnog prava,  što je apsolutno netočno, i Državno sudbeno vijeće je svojom Odlukom zaštitilo predsjednika suda i sutkinju.

Od Ministarstva je zatražena  revizija svih spisa koji se odnose na ovu stranku, interveniralo se kod svih institucija od značaja, no predsjednik suda uvijek je znao zakočiti postupak.

Prolazile su godine, mijenjali su se ministri. Čak tri ministra pravosuđa, tri ministra  financija, dva predsjednika države, i tri premijera su se promijenili ali na sudu  je stanje ostalo nepromijenjeno. 

Svi su bili obaviješteni o ovim nepravilnostima, većinu osoba od značaja sam osobno posjetila i ukazala na svoj problem. Neki su se čudili i lupali odmah „šakom o stol“ obećavajući hitnu intervenciju, dok se još mogu sačuvati radna mjesta,  no nije se dogodio apsolutno nikakav pomak nabolje. Dapače, nakon što su mnogi bili informirani  o ovoj situaciji samo se stanje još više pogoršavalo.

Razgovarala sam sa svakim tko god mi je mogao dati nekakav koristan savjet. Neprekidno sam tražila pravdu i čvrsto vjerovala da ću se uspjeti izboriti za nju.

Uspoređujući zakonske odredbe sa postupanjem suda vrtilo mi se u glavi jer se baš sve kosilo sa važećim  zakonima.

Naučila sam napamet Građansko pravo, Sam svoj odvjetnik, Zakon o parničnom postupku, Zakon o zemljišnim knjigama, Zakon o vlasništvu, Zakon o obveznim odnosima, a na koncu i Stečajni i Ustavni zakon.

Dane i dane sam provodila uz internet proučavajući sudska rješenja i pokušavajući pronaći bar nešto slično  kao u mom slučaju. Uzalud. Činilo mi se da sam potpuno usamljena. Kako je vrijeme prolazilo tako sam sve više bila prisiljena usavršavati se  i  samostalno proučavati sudsku praksu i propise.

Razgovorom sa predsjednikom građanskog odjela Županijskog suda malo sam se utješila,  ipak se nadajući pravdi.

-„Ako je samo pet % istina od ovog što ste mi opisali, rekao je, onda je ovo prestrašno, a vi ste vi pravi heroj!“

-„I jesam, rekoh ponosno. Ali od herojstva se ne živi! Molim vas da što hitnije riješimo problem, kako ne bi bilo prekasno!“

Iako je općinski sud odbacio Privatnu kaznenu tužbu tj. Optužni prijedlog oštećenika  kao tužitelja protiv okrivljenih sudaca, Vrhovni sud je žalbu ipak  uvažio i vratio predmet na ponovno odlučivanje, no predmet se negdje zametnuo.

Na upite Ministarstva pravosuđa o stanju spisa, (nakon mojih ponovnih pisanih intervencija) predsjednik suda je odgovorio, da se mojim  čestim podnescima opstruira rad suda.

Shvatila sam  da ja kao građanin nemam  apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odgovornost sudaca bez obzira na težinu pogreški i počinjenu štetu.

Doživotni imunitet i radno mjesto sve do mirovine, dao im je i doživotnu sigurnost i zaštitu od njihovih pogrešaka.

Naravno da ni jedno od nadležnih tijela nikad nije pozvalo predsjednika suda na red ni zbog opisanih propusta i kaznenih djela, niti iz razloga što je više puta  proslijedio na Županijski sud nepotpuni spis, pa se nakon godinu dana čekanja reda spis vraćao na dopunu nazad istom sucu i opet iz početka, nova godina čekanja. Tako za svaki spis posebno. Nizale su se godine....

Često sam se pitala što bi bilo kad bi kirurg zaboravio vratiti jetru u trbušnu šupljinu nakon operacije, ili kad bi zaboravio spojiti krvne žile kod operacije srca, zašiti ranu... Bi li bio odgovoran  za smrt pacijenta ili teške posljedice po život koje je izazvao svojim nemarom?

Kad će predsjednik suda biti odgovoran za posljedice svojih postupaka uslijed kojih su mnogi ljudi ostali bez zdravlja, bez svojih radnih mjesta, i bez teško stečene imovine?

 Svatko bi trebao raditi svoj posao odgovorno i  savjesno i odgovarati za svoje propuste bez obzira o kojem radnom mjestu se radi, a kad se radi o sucima, tada naročito, jer u njihovim je rukama  sudbina stanovnika Hrvatske.

Na žalost, imunitet i doživotni izbor na mjesto suca koji imaju daje im sigurnost i zaštitu i pravo na pogreške koje drugim građanima nisu dozvoljene.

Kad bih zatražila uvid u spis da vidim gdje je zapelo, i u kakvom je stanju spis, uvijek bih dobila obavijest da je spis kod predsjednika i da ga mogu vidjeti samo uz njegovu dozvolu, odnosno u prijevodu – nikad.  

U nekoliko navrata tražila sam izuzeće suca, no i to bez uspjeha. Činilo se da je svaka borba unaprijed osuđena na propast i da mi dani prolaze u vođenju suludih bitki.

Neki su me nagovarali da odustanem od svega, neki su mi se smijali, poneki su gledali na sve to s prijezirom.

-„Tko joj je kriv“, govorili bi.

- „Mogla je paziti kamo i kako ulaže novac!“ „Polakomila se za još više“ – govorili su drugi.

Malo tko je shvaćao i razumio da ja volim proizvodnju, želim raditi i stvarati, a da najviše mrzim nepravdu koje je ovdje bilo na na pretek.

Puno njih nije niti vjerovalo da se takve stvari uopće mogu dogoditi, a ja nisam imala volje objašnjavati niti opravdavati se. Naročito nisam imala volje objašnjavati nikome činjenicu da sam zaista zdušno, i sa srcem podigla svu ušteđevinu, za koju se vrlo dobro može vidjeti slijed i porijeklo sa deviznog računa stranih banaka do naših, a zatim pretvaranje deviza u kune  i  potom ih ulagala sa ljubavlju u proizvodnju.

Isto to srce skoro mi je otkazalo kad zbog svih tih problema nisam  uspjela naći zajednički jezik sa bankom koja nije imala više strpljenja ni volje čekati godine i godine da se dugotrajni sudski sporovi riješe pa je pokrenula ovrhu nad strojevima.

Desetak dana bila sam pod antiastmaticima nakon njihove odluke da provedu ovrhu nad strojevima,  jer sam bila u stanju krajnjeg šoka.

Ne znam tko bi mogao preživjeti sliku u kojoj se sa aparatima za rezanje željeza strojevi režu  na komade jer drugačije nisu mogli biti izveženi iz pogona,  iako su nakon toga postali gotovo bezvrijedni. Smisao je bio demontirati ih i odvesti da bi se ispoštovala procedura.  

Ni činjenica da sam svoj privatni stan ponudila u zamjenu da se strojevi ne diraju, nije bila dovoljno vjerodostojna za banku da bi  stala  s ovrhom.

Još teže je bilo gledati kako je radnicima koji su radili na demontaži bilo teško odviti kabel na stroju, već su jednostavno ga presjekli i onesposobili za rad.

  

Strojevi koje su potrgali kako bi spriječili tvornicu da proizvodi, uz strojeve devastirali su kompletne instalacije