DARINKA PREŽEC - ISJEČAK IZ KNJIGE "NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE" - NASTAVAK - JEDANAESTI DIO

XV

SUNCE JE IZVOR ŽIVOTA, ALI KAD SE PREVIŠE POUZDAŠ U NJEGA, MOŽEŠ IZGORJETI, ILI OSLIJEPITI... TAKO JE I SA ZAKONOM, PONEKAD DOK DOČEKAŠ DA ZAKON REAGIRA MOŽEŠ NESTATI, UMRIJETI, OBOLJETI ILI SVE IZGUBITI

Prošla je još jedna godina i isplaćeno je novih osamdesetak tisuća eura kamate. Sad sam zbilja  bila na rubu snaga i unatoč dobrim poslovima, kvalitetnim ugovorima, solidnoj zaradi, više nisam znala načina kako zatvoriti ovu životnu stranicu i početi od početka. Izmoždena, satrvena, slabog zdravlja, s djetetom koje je je bilo ozbiljno bolesno, mužem koji već duže ne radi zbog bolesti,  sa razrušenom obitelji i prikupljanjem mrvica života sa svih strana.

Puno puta sam razmišljala o tome kako riješiti situaciju. Sanjala sam pištolje, požare, bombe. Sanjala sam razne nesreće. Molila se Bogu ujutro, u podne, navečer, da mi pomogne i da mi da snage da izdržim, i da sačuvam mir.Molila sam i dragog Boga da mi pomogne da njima ne želim zlo.

Po noći dok sam sa suzama u očima tražila rješenje kopala sam mislima po svojoj glavi ne bih li se dosjetila bilo kojem  načinu  kako riješiti problem, a načina nema. Ne postoji.

Ne možeš tražiti zaštitu jer je ne možeš od nikog dobiti, možeš samo sebe osuditi, svoju obitelj također.  

Nema izlaza iz tog začaranog kruga. Prošle godine vratila sam posljednjih petnaest tisuća eura glavnice.  Prodala sam još jednu privatnu imovinu kako bih i taj dio zatvorila. Sakrivam pogled od djece da ne vide kako se još u njemu naziru suze.

Sad kad je konačno kraj tom dužničkom ropstvu  mene boli želudac, trbuh, cijelo tijelo.

Umirem od bolova jer napetost koja je do sada napinjala moje mišiće se smanjila i sada taj otpušteni otrov kola mojih tijelom. Otrov koji je isti takav ubojica kao i svi ovi proživljeni problemi do sada.

Recimo da sam pobjednik. Kakav pobjednik? Krvarim na sve strane. Moje tijelo je ranjeno dubokim ranama koje će teško ikada zacijeliti.  Razočarana sam, umorna, iscrpljena mnogobrojnim sudskim i drugim bitkama kojima se još ne nazire kraj. 

Jedan prijatelj koji se bori za prava naših branitelja teško je shvaćao moje raspoloženje i situaciju kroz koju sam prolazila:

-„Imam dva metra šavova na svom tijelu“ – često mi je znao reći. „Iskrvario sam za ovu državu!“

- „Ti imaš dva metra šavova na svom tijelu“ – ponovila sam njegove riječi, dok ja imam dvadeset i dva metra šavova na svojoj duši i u srcu. Teško sam ranjena iznutra, još krvarim nakon toliko puno godina!“

-„U jedno sam sigurna - i tvoje i moje rane su uzaludne!“

-„Ni ti, ni ja nismo sanjali ovakvu državu. Nije to zemlja kakvu smo sanjali i za koju smo se borili.“

-„Jednii su dali svoje živote, drugi su iskrvarili na bojištima, na radnim mjestima, čekajući u redu ispred Zavoda za zapošljavanje, štrajkujući u dugim zimskim danima, no jedno je sigurno, očekivali smo puno bolje i nešto što je vrijedno naših žrtava!“

Najlakše mi je kad ne razmišljam o svemu što sam prošla i  o svemu što sam platila novcem, živcima, zdravljem. Matematiku dobro znam.

Dovoljno da u glavi zbrojim svu kamatu i svu glavnicu i da mogu glasno reći da sam u pet godina isplatila pola miliona eura kamate i glavnice. Osim tog novca, dvjesto tisuća eura vlastitog novca uložila sam ii u ponovnu proizvodnju, a koji sada ne proizvodi, dok se strojevi prodaju najvjerovatnije u staro željezo. Uz više od pola miliona gotovine uložene u kupnju poduzeća  nad kojim se vode još uvijek“ sudske trakavice“ to je preko milion i pol eura gotovine. 

Novca teškom mukom zarađenog, a tako lako izgubljenog. Zbog nefunkcioniranja pravosuđa i pogrešnih sudskih odluka. Zbog ljudskog bezobrazluka. 

Iako i dalje vodim sudske sporove, gotovo da nema načina da u njima uspijem jer je lobi prejak. Unatoč podnesenim kaznenim prijavama protiv sudaca koji su zlouporabili položaj i krivotvorili rješenja, unatoč utajenom novcu, pogodovanju stečajnog upravitelja određenim osobama, za što sve postoji dokumentacija koja neoborivo dokazuje krivnju, sve je uzalud. Sve se unaprijed zna. Iako stečajni upravitelj ne govori istinu i prikriva stvarno stanje,  njega slušaju, mene nitko ne sluša. Ne gledaju dokumente, ne zanimaju ih činjenice niti izjave svjedoka. A ako samo malo dignem ton i izgubim živce, prijete mi se opet Remetincom ili fizički napadaju, buše gume na autu i provociraju nesreću.  

To moja djeca ne bi više podnijela. Zato sam šutjela  i borila se tiho. Do nedavno.

Sama sam sebe prozvala herojem. Ostala sam živa. Nisam se objesila. Nisam nikoga ubila, ma kako teško ponekad bilo.  Čak sam vrlo rijetko  osjetila želju da to učinim. 

Radim i dalje. Vodim opet kvalitetnu i dobru tvrtku. Imam partnere iz inozemstva koje zastupam na domaćem tržištu. Pripremamo proizvodnju novog proizvoda kakvog za sada nema u Hrvatskoj. Prezentiram ljepote naše zemlje i mogućnosti ulaganja stranim ulagačima. Radim investicijske elaborate na engleskom jeziku i spajam domaće gospodarstvenike sa stranim investitorima.

Radim povremeno na dežurnom (besplatnom)  telefonu i pomažem ljudima koji imaju slične probleme, ili bilo kakve probleme. Pomažem ljudima koji su izgubljeni i treba im ruka koja bi im pokazala put prema svjetlu.  Sačuvala sam svoju čast i dostojanstvo. Usprkos svim tegobama djeca su uspjela završiti školu. Svi rade. Naučila sam ih kako da budu pošteni ljudi.

Obitelj sam ponovno okupila.  Bilo je teško, ali nakon svega shvatili su što sam sve prolazila i nisu mi zamjerili. Čak ni suprug. Znaju da sam učinila najbolje što sam mogla u tim trenucima. Razumjeli su i moju potrebu da ih zaštitim s jedne strane, a s druge da radim i stvaram.

Nitko, baš nitko nije znao što prolazim. Nikome se nisam povjerila ni izjadala. Samo sam pokušala potražiti pomoć kod nadležnih  zakonodavnih institucija, no uzalud.

No nije gotovo. Prevaranata ima još uvijek svugdje oko mene.  Usprkos podvalama i niskim udarcima nisam posustala. Radim i stvaram iako prevaranti ne izumiru. Dapače, množe se u velikom broju.

Sklopila sam ugovor o poslovnoj suradnji i uvozu atraktivnog proizvoda iz Europe, a osoba koja mi je ponudila ugovor, nakon ovjere istog,  zove me nakon dva sata;

-„ Oprostite mi,   moram vas moliti, hitno mi je  i goruća je situacija, da li biste mi mogli dati tisuću eura?“

-„Dobro“, kažem, dođite ujutro i dat ću vam, nema problema!“.

Mislim, surađivati ću s njim, raditi ćemo dugoročno, nema veze što sam mu „uletjela“ s tim iznosom, čovjek će to već znati cijeniti.

Nakon dva tjedna, ponovno me zove i traži dvostruki iznos tj. dvije i pol tisuće eura. Opet mu gori. Kažem, nemam, nismo još ni počeli raditi. Dijelit ćemo kad zaradimo.

Postao je ustrajan i neugodan. Počeo mi je slati razne poruke neprikladnog sadržaja iz kojih se očigledno naziralo da je „tankog“ fitilja pa sam procijenila da mi je puno pametnije da odustanem od poslovne suradnje o čemu sam ga i pismeno obavijestila.

I onda opet iznenađenje, stigne prijetnja kaznenom prijavom po čl. .... KZ-a, čl..... KZ-a..... gomila nebuloznih riječi i prijetnji na temelju izmošljotina. Trebala bih valjda umirati od straha, odmah uzeti telefon u ruke i moliti tog ucjenjivača da uzme od mene novac kako me ne bi bilo strah njegovih prijetnji.

I što reći? 

Na koji način da se čovjek zaštiti, i tko je zaštićen? 

Na žalost nikako, jer ovakve osobe mogu napraviti veoma puno problema a naročito narušiti nečiji ugled.

Dvanaest godina je prošlo, a ništa se nije promijenilo. Još uvijek vas može gaziti tko stigne, i još uvijek nema načina da dokažete da ste jednostavno „zamirisali“ nekom tko ne voli raditi i kome se jednostavnijim čini da zagrabi rukom u vaš džep.

Gotovo svakodnevno u moj život uđe poneka osoba koja jednostavno očekuje da joj novac padne u krilo. Ne poštuje propise ni zakone, a zaštićena je do besvijesti.  Jer surađuje. Voli jesti guščje jetrice sa žara i janjetinu. 

Ja ne surađujem, ne volim guščju jetricu, premasna mi je, i preteška za želudac. 

Ja se borim protiv kriminala. I plaćam. Plaćam skupo svoje greške i svoju hrabrost.

Još uvijek vjerujem u bolje sutra. Tome učim i svoju djecu, ako im uopće mogu biti dobar učitelj. Jer kako reći da vatra nije vruća ako sam se opekla.  I kako reći da rana ne boli  kad boli i to jako. I nikad  neće prestati boljeti. Unatoč svemu vjerujem u bolju budućnost. 

Vjerujem u život, vjerujem u pravdu, u pošteniju i bolju državu.

Vjerujem da jedan čovjek ne čini našu domovinu, i da jedan glas ne može daleko odjeknuti,  ali netko uvijek mora biti prvi koji će reći – dosta je!  

Ne možemo više ovako! Trebamo dignuti glave, govoriti istinu i suprotstaviti se ugnjetavanju i prisilama, ucjenama i pogrešnim sudskim odlukama koje nas koštaju zdravlja, egzistencije, ugleda!

Kao što jedna kap ne čini more, tako i jedan čovjek ne može govoriti u ime svih. Ali ako voda teče kap po kap, s vremenom će izazvati veliku poplavu. Isto tako malo dinamita može raznijeti čitavo brdo ako se pravilno upotrijebi. Prava riječ na pravom mjestu  može izazvati čudesne promjene.

Kukolj nije nikad prevladao u žitu iako je često njegova boja jača i više uočljiva od žita.

Dobro uvijek prevlada!  Tako je i u svakodnevnom životu! Dobro pobjeđuje. Mora pobijediti, jer kad bi bilo suprotno mi bi bili ljudi bez nade.