NESPOSOBNI SUDAC NAJVEĆA JE KAZNA ZA NEDUŽNIKE - (ČETVRTI DIO) ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

IV

SVI ŽELE POSEGNUTI RUKOM U PUNU ZDJELU, U PRAZNU NEĆE BAŠ NITKO......

Odvjetnica B.M.  koja je neko vrijeme tvrtku zastupala u svim  tim sporovima smatrala se veoma zaslužnom jer me  posavjetovala da se dogovorim sa dotadašnjim vlasnikom  i direktorom pa da novac uplaćen za poslovanje tvrtke pretvorim u udjel u temeljnom kapitalu i tako steknem vlasništvo.

Osim toga, bila mi je i kao majka koju nisam imala pa sam joj se često znala povjeriti i reći joj i najskrivenije tajne, obiteljske i poslovne. Stoga joj se učinilo da bi, zbog njezinih zasluga i zahvalnosti, njoj, odnosno njenom sinu, trebalo prepisati bez naknade pola nekretnine koja je tada bila procijenjena na više od dva miliona eura, a kada sam to odbila,  počela me ucjenjivati i prijetiti se policijom, tražeći jednokratnu isplatu nekoliko stotina tisuća eura, navodno za poslove koje je odradila a koji su se odnosili na nekoliko žalbi u postupku i sudjelovanje na sastancima u banci.

Ovaj iznos je nasumice odabrala, jer kako se čini upravo joj je toliko trebalo da riješi stambene probleme svoje djece, pa iako nikad nije načinila troškovnik sa specifikacijom učinjenog, niti ispostavila račun, gotovo je svakodnevno zvala telefonom i slala faksove, uporno inzistirajući na plaćanju tog iznosa, a u slučaju da to odbijem prijetila je da će pomoći  predsjedniku suda  da me unište.

Nažalost, prijava policiji protiv nje nije uspjela, kao ni prijava Odvjetničkoj komori, jer je u međuvremenu otišla u mirovinu, i Komora više nije imala nad njom nadležnost, no ona se nakon prijave policiji i Komori malo smirila i nije više ucjenjivala. No to ju nije spriječilo da dalje trača i iznosi neistine koju su mi nanijele veliku štetu ugledu, naročito u mjestu u kojem živim, jer se nije libila iznositi neistine i  pred najužim članovima moje obitelji.  Saznala sam da je ona veći dio njezine odvjetničke prakse poslovala preko svog privatnog računa, a ne poslovnog, i na taj način izbjegavala plaćanje poreza, i to saznanje mi je pomoglo da me više ne ucjenjuje.  

Ti sve vidiš, o Jahve! Nemoj šutjeti!

Gospode, od mene se ne udaljuj!

Preni se, ustani da me obraniš,

Bože moj, Gospode, vodi parnicu moju!

Po svojoj me pravdi sudi, Jahve,

Bož moj, nek se ne raduju nada mnom!

Nek ne misle u srcu: "Ispunila nam se želja!"

Nek ne reknu: "Progutali smo ga!"

Nek  se postide i posrame svi zajedno

koji se nesreći mojoj raduju! Psalam 35 (David)

V

NIKADA NIJE SVE TAKO CRNO KAKO SE NA PRVI POGLED ČINI, NO NEKAD ZNA BITI I PUNO CRNJE NEGO ŠTO IZGLEDA

Shvatila sam da dogovor sa HBOR-om  neću nikad postići, a kako je tvrtka proizvodila smanjenim tempom jer je dio strojeva bio uništen opasno se približavao slom, odnosno prijetio je stečaj.

Nakon puno traganja, oglašavanja i pronalaženja rješenja da se na nekakav zakonit i normalan način nađe  izlaz i rješenje za nekretninu pod sporom a radi tuđeg duga, i naravno za povrat mog uloga koji se isključivo sastojao iz privatnog  novca i to zarađenim teškim radom,   javila se tvrtka iz Njemačke koji su bili zainteresirani za kupnju nekretnine u stanju spora u kojem je bila.

Naravno, tražili su i očitovanje banaka koje sam uz prilične napore ishodila, no umjesto da potom uplate kaparu po predugovoru, i da pristupe sklapanju glavnog ugovora, oni su dali prijedlog za zamjenu nekretnina gradu, na koju grad naravno nije pristao.

Meni se nakon toga osobe iz te tvrtke nisu nikada više niti javile, ali su se zato javili banci s namjerom  da direktno s njima nađu rješenje kako da dođu do nekretnine bez novca, tj. da ju ne moraju platiti već da iniciraju stečaj kako bi u stečajnom postupku istu preuzeli uz neznatan ulog.

Jedan od gradskih vijećnika na vrijeme ne nazvao i obavijestio o svemu što se događalo s nekretninom i pokušajem zamjene sa gradom, i istovremeno me upozorio na oprez, jer se cijeli plan te njemačke tvrtke temeljio na činjenici da je na bilo koji način potrebno stvoriti mogućnost da se do nekretnine dođe bez velikog ulaganja.

Shvativši da se radi o prevarantima, preko prijatelja i poznanika,  koji su  usput rečeno bili pravne struke i u potpunosti upoznati sa cjelokupnom situacijom, potražili smo drugog kupca.

Ubrzo se javila jedna poznata arhitektica Marić  koja je rekla kako ima kupca za nekretninu, i to vrlo ozbiljnog, te zakazala sastanak u  odvjetničkom uredu Sandre Artuković  u Zagrebu.  S obzirom na samu ozbiljnost dogovora, kao i na ozbiljnost odvjetničkog ureda koji je tu arhitekticu zastupao,  nije uopće bilo mjesta sumnji, pa sam vrlo samouvjereno pristupila sklapanju predugovora, i opet ponovno krenula  u pregovore sa bankom radi pisma namjere za brisanje tereta zbog kojeg se vodio spor.

Međutim okolnosti su se pogoršavale, i neprekidno je stečaj tvrtke poput mača visio nad glavom.  Svi koji su nekretninu željeli navodno kupiti, željeli su na bilo koji način isforsirati stečaj tvrtke,  jer im je to bio najjednostavniji način da riješe sve probleme sa malo novca.

Samo za mene je to bila najgora moguća opcija jer ukoliko se stečaj otvori, tada nepovratno gubimo sve, i nema više nikakve šanse da se bilo što riješi, kao niti da vratim uloženi novac.. Svim snagama borila sam se protiv stečaja zato jer sam radila i stvarala srcem,  jer sam radila sve na pošten način, i zato jer je moj novac bio uložen u tvrtku, a ne tuđi, državni ili poklonjeni.

Tvrtka je nekoliko godina poslovala više nego dobro, a tada je odnekud iznjedrilo rješenje Općinskog suda kojim je još davne 1998 godine donešena privremena mjera zabrane naplate bariranog čeka po istom sucu koji je donio i ono krivotvoreno i nezakonito  rješenje za upis hipoteke po dugu koji nije dug mog poduzeća.  Sada, pet godina kasnije, nakon što sam ja ulaganjem privatnog novca postala vlasnik poduzeća, sud se proglasio nenadležnim za rješavanje tog predmeta i poslao predmet na rješavanje na Trgovački sud.

Nakon što se prethodni Općinski sud proglasio nenadležnim sutkinja sa Trgovačkog suda  je donijela rješenje kojim se ukida privremena mjera na što je uložena žalba Visokom trgovačkom sudu.

Žalba je odbijena iz bizarnih razloga, tj. zbog činjenice da sutkinja nije navela po kojem sucu je predmet riješen, pa kako  u rješenju ne stoji tko je rješenje donio, smatra se da rješenje niti ne postoji. A ako ne postoji rješenje ne postoji niti pravo na žalbu.

Kako je rješenje Visokog trgovačkog suda konačno, privremena mjera s kojom se priječila blokada računa i prisilna naplata  je nakon šest godina što je bila na snazi, po rješenju suca koji je bio prijatelj prethodnog vlasnika tvrtke i nekretnine, ukinuta i račun poduzeća  blokiran, s tim da se blokada broji od prvog dana kad je predan prijedlog za ovrhu, tj. čak od 1998. godine. 

Ovo je dovelo do niza problema u poslovanju i pojačalo prijetnje koje su visile nad tvrtkom.

Svjesna novih opasnosti zbog blokade žiro računa zamolila sam kupce da pod hitno iznos kapare uplate banci na račun kako bi se žiro račun deblokirao, a  prijedlog za stečaj povukao, što su i obećavali sve do pred samo ročište na sudu.

Dan prije ročišta me posrednik između mog prijatelja pravnika i odvjetničkog ureda (takodjer odvjetnik) obavijestio da postoji mogućnost rješavanja cjelokupnog problema preko udruge za zaštitu prava građana (Pravda), ali da za isti moram dati sedam tisuća eura ukoliko želim da se stečaj obustavi. Ukoliko ne, naškoditi će mi maksimalno i sve uzeti!

Naručili su me u šumu u okolici Zagreba (Bukovac), da im tamo donesem novac, a predvodnik te ekipe je nećakinja poznatog saborskog zastupnika i člana Vlade - Kristina Bebić (bar se ona tako predstavljala), što je naravno i meni samoj bio znak da moram držati usta zatvorena inače ću teško stradati.

Da bi me uvjerili u ozbiljnost prijetnje, na autu mi je u noći prije sastanka s njima eksplodirala guma, za vrijeme dok sam se vozila sa troje djece  u njemu. Dva dana poslije toga, na mladje dijete je naletio automobil sa navodno nepoznatim vozačem iako je zapisana registarska tablica i policija je bila na uviđaju. Unatoč činjenici da je vozač srušio dvoje djece sa skutera koja su bila poprilično ozbiljno ozlijeđena, i da je vozač pobjegao s mjesta događaja, do danas se ništa ne zna, i ja sam dovoljno jasno shvatila što mi je činiti, odnosno da mi je najbolje šutjeti.

Novac sam stavila u džep i pojavila se na mjestu gdje su me naručili. Tamo me čekao Vladimir C. Prije toga su mi rekli, da iz odredjenih razloga uplatim i manji iznos (10.000,00 kn) na žiro račun udruge koja se navodno bori za prava građana.

Nakon što sam se malo smirila, ispitala sam sve okolnosti i shvatila da takva udruga u stvarnosti ne postoji, te  da sve vode isti ljudi, na način, da prvo preko  udruge privuku  građane i poduzetnike koji trebaju pomoć, a potom, nakon što saznaju sve podatke o njima i prikupe svu dokumentaciju o njihovom imovnom stanju i problemima, tada ih ucjenjuju. 

Kad sam opet shvatila da sam prevarena, najprije sam potražila udrugu da mi vrate uplaćeni novac, no rekli su mi da oni o tome ništa ne znaju, a nakon razgovora sa šeficom grupe tj. predsjednicom udruge), rekli su mi da imaju sve snimljeno kamerom, i da nisu oni mene ništa tražili već da sam ja plačući došla njih zamoliti pomoć.

Djelomice je tako i bilo (u prvom dijelu), ali nakon što sam izašla iz kuće, nazvala me dotična gdja i obavijestila da se moram još naći i s njezinim čovjekom koji će mi reći uvjete koje oni postavljaju.

Znači, snimili su samo dio koji im odgovara.

Nakon mog odlaska iz sjedišta udruge, na isto mjesto je pristigao i stečajni upravitelj  Marijan G. (odnosno privremeni stečajni upravitelj koji je ispitivao uvjete za otvaranje stečaja)  a na dogovor radi stečajne rasprave vezane uz moje poduzeće i nekretninu??

Isti način djelovanja imali su i sa Ministarstvom financija, gdje su imali (i još uvijek imaju)  svoje ljude  s kojima su suradjivali na način da su otpisivali poreze, odnosno Rješenja o ovrsi spremali u ladicu i čekali zastaru, odnosno  za „svoje klijente“ su sprečavali da Ministarstvo ne pokrene ovrhu nad nekretninama. Za ove usluge su cijene bile vrlo visoke, a kretale su se od desetak tisuća eura na više.

Ukoliko ne biste pristali na takve usluge, tada biste im bili odmah na meti, da vam stanu na žulj i sve uzmu, tj. tada su odmah kretali s ovršnim postupkom i gotovo da nije bilo mogućnosti reprograma ili nagodbe, naročito  kad se uzme u obzir činjenica da su surađujući sa sudom i Poreznom upravom imali sve informacije na dlanu.

Sve je upućivalo na to da je nemoguće izboriti se.

No, ja nisam bila spremna odustati. Imala sam nešto što oni nisu imali; istinu na svojoj strani, bila sam bez mrlje na svojoj prošlosti, bez kriminalnih i mafijaških veza, iz normalne i poštene radničke obitelji, a novac uložen u poslove imao je svoje porijeklo - bio je zarađen u stranoj zemlji radom od ranog jutra do kasne večeri. 

Možda bih zbog sigurnosti svoje djece još i odustala, no nisam mogla iznevjeriti muža koji je taj novac zaradio a meni ga s povjerenjem prepustio da investiram. Ne, nisam mogla dopustiti da me ucjenjuju, a oni su tako žarko željeli nekretninu, novac, i to da držim jezik za zubima.

Odlučih, poput najhrabrijeg junaka, pravo u vulkansko grotlo. Podignula sam kaznenu prijavu protiv političkih moćnika koji su imali interes uzeti  ono što je bilo moje, ali ne platiti, već oteti.  Slijedeći korak je bio dati cijeli slučaj u javnost, kako bi svi znali o čemu se radi, jer tako sam se jedino mogla izboriti i za život svoje djece.

Molila sam od dragog Boga i Anđela upute što i kako dalje. Suze su mi bile jedini prijatelj, a besane noći i svakodnevna borba moj život.

No znala sam ako odustanem od borbe, da je to potpuna kapitulacija, da moja djeca nemaju nikakvu budućnost, i da su mi obitelj i brak ugroženi jer moj muž ne može shvatiti svu ovu situaciju u Hrvatskoj, niti problem sa pravosuđem.

Možda je to što sam bila mlada žena bila moja prednost u tom trenutku.

Mislili su da sam kukavica, i da im se neću suprotstaviti, pa su halapljivo grabili sve što im se nađe pod rukom, no nisu mogli baš tako otvoreno otimati i ubijati. Osim toga, skupila sam o svemu sve kompromitirajuće dokumente, zadnjim novcem uvezla sve u spis  i ovjerila kod javnog bilježnika, potom deponirala kod dvije povjerljive osobe, s nalogom, ako se meni nešto dogodi, molim, tu su vam podaci o svemu. Objavite, proslijedite odvjetništvu, 

Europskoj komisiji za praćenje rada pravosuđa. Svima.

No ni to nije bilo dosta, trebali su mi mediji, oni su morali dati do znanja ovima s druge strane da sam ja jača.

No ni jedne dnevne novine nisu se usudile napisati baš ništa. Kome god sam se obratila, iz Vlade i iz policije su ih zvali s nalogom da ne smiju ništa objaviti.

Do Nacionala. Gospodin Pukanić je htio vidjeti dokaze da govorim istinu, i to sam mu omogućila.

-"Samo istinu, rekao mi je, ako govorite istinu, mi smo na vašoj strani".

I objavili su članak koji je digao veliku prašinu. Mnoge ličnosti nisu zbog toga mirno spavale, a prije nego li je objavljen i Pukaniću su zaprijetili:

-"Ne smiješ to objaviti, neće biti dobro. Zar ne vidiš da je ona luda i samo laže?"- govorili su mu.

 Nazvao me je i rekao;

-"Gdjo, sigurno ste im dobro stali na žulj, kad vas toliko mrze", strogo su mi naredili da ništa ne objavljujem i rekli su da lažete".

-"A što vi mislite, gospodine?" - upitah ga.

- "Ne mislim, ja znam, da vi govorite istinu, jer sam se sam u to uvjerio, dostavili ste mi dokaze. Budite sigurni, da kad bi govorili laži, ja s vama ne bih želio imati nikakvog posla!".

 - "Ja vjerujem vama, i želim vam pomoći, upravo zato jer su se toliko uzbudili zbog ovog članka. Mnogima ćemo pomrsiti račune."

Nakon članka u Nacionalu, za slučaj su se zainteresirali i brojni domaći i strani mediji i uspjela sam ipak nekako okrenuti vodu na svoj mlin.  

Zahvaljujući donekle pozitivnom razvoju situacije i objavi u Nacionalu, skupila sam hrabrost i odbila  ponudu ucjenjivača da otpisuju obveze u Poreznoj  čime sam dodatno navukla na sebe njihov bijes.

Razmišljala sam puno i o tom  drugom dijelu njihove ucjene, tj. da će za predani im novac nešto napraviti po pitanju stečaja. Iako sam tog trenutka bila veoma prestrašena i nisam mogla suvislo razmišljati zbog svih prijetnji koje smo prošli ja i moja djeca, negdje u krajičku mozga mi je kljuvala misao kako oni sigurno neće napraviti baš ništa u moju korist.

Dosjetila sam se da njima nije u interesu  da riješe prodaju nekretnine, već baš suprotno, da su sa privremenim stečajnim upraviteljem dogovorili da se stečaj otvori pa da oni preko njega postanu ti koji će kontrolirati upravljanje imovinom.Iz tih razloga kupila sam stečajni zakon i proučila što mogu napraviti da se sama zaštitim.

Na razgovoru u policiji su mi se gotovo smijali, o mojoj priči o ucjeni i o imenima ljudi koji su to činili, a radilo se o dobro poznatim osobama kako policiji tako i hrvatskoj javnosti.

Članak u Nacionalu  je potaknuo predsjednika suda A.Č.  da ipak malo razmišlja o svojoj krivnji, pa da bi izbjegao odgovornost potaknutu objavama u medijima i na TV kao i kaznenim prijavama, nadopisao je ono  rješenje staro četiri godine, koje se već nalazilo u spisu,  običnom pisaćom mašinom, i to staro ali ovaj put prepravljeno rješenje poslao  na adresu tvrtke "Parkant" d.o.o.  koja je likvidirana prije nekoliko godina. Smisao svega je bio da potvrdi pravomoćnost upisa hipoteke, i to na način da se rješenje o upisu hipotekarnog zaloga vrati sudu, a potom, objavom na oglasnoj ploči da postane pravomoćno.

Krviotvoreno, nadopunjeno rješenje Općinskog suda u Dugom Selu

Ni ovo, kao ni prethodno blizanačko tj. istovjetno rješenje nije nikad dostavljeno strankama u postupku pa samim tim je i nezakonito, neprovedivo i nepravomoćno. Ovo  rješenje je sasvim slučajno, uvidom u spis došlo u moje ruke, o čemu sam obavijestila medije, općinsko državno odvjetništvo i policiju.

Pokušavši se zaštititi i sprati krivnju sa sebe, predsjednik suda i  njegov prijatelj, dužnik, sačinili su zapisnik kojim tvrde da je pečat poduzeća na koje je naslovljeno rješenje otuđen i da je rješenje preuzeto krivotvorenim  pečatom?????  Istu izjavu proslijedili su i općinskom državnom odvjetništvu kao prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Međutim, uvidom u spis razvidno je da ovo rješenje uopće nije ovjereno pečatom tvrtke, tj. uopće nije preuzeto od strane tvrtke na koju je naslovljeno, pa je i samim tim nezakonito i nepravomoćno.  Uostalom, usprkos prijavi  predsjednika suda općinskom državnom odvjetništvu protiv nepoznatog počinitelja a radi navodne zlouporabe pečata nikad se nije pokrenuo postupak, već je prijava samo načinjena pro forme.

Ne vjerujte u oblake - vjerujte u sunce. Ne određujte smjer prema sijevanju munja - određujte ga prema zvijezdama. Vjerujte suncu - a ne sjenama. Vjerujte u svoje snove - ne vjerujte svojim očajnim mislima. Vjerujte u svoju vjeru – sumnjajte u svoje sumnje