NESPOSOBAN SUDAC NAJVEĆA JE KAZNA ZA NEDUŽNIKE - (TREĆI DIO) ISJEČAK IZ KNJIGE NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

Kierkegaard kaže da je utjeha sukobiti se sa cijelim svijetom. Čovjek koji se na to odluči ipak u aureoli junaka dobiva neku zadovoljštinu. Užasno je, naprotiv, sukobiti se sa samim sobom

Svemu ovom je prethodio i pokušaj dogovora sa HBOR-om  s kojom se spor vodio a radi preuzimanja  duga njihovog dužnika Parkant d.o.o., za koji sam tražila reprogram kako bismo prekinuli sporove, a i nešto dodatnih sredstava kako bi se tvrtka ipak oporavila nakon svega.

Nije taj zahtjev treba biti ni malo čudan s obzirom da su kreditirani i drugi poduzetnici, mnogi među njima i  prilično lošeg pa čak i nikakvog boniteta, (o svemu sam naknadno skupila dokaze), te sam smatrala da je taj prijedlog najbolji način da prekinemo sporove a ja sačuvam tvornicu i radna mjesta.

Radilo se o iznosu većem od sedamstotisuća eura tuđeg duga, koji je s kamatom kroz godine dosegao iznos veći od milion eura a datira iz 90-tih godina.

Nekretninu je Liston kupio  2000 godine i do tada nitko nije tražio od svog dužnika niti jedne lipe, a kad sam ponudila da dug preuzmemo sručila se na nas gomila problema jer smo taknuli u osinje gnijezdo u koje nismo smjeli dirati ni pod koju cijenu.

To je bio dug za koji se nije smjelo  znati, i sve bi bilo u najboljem redu da ja pukim slučajem nisam  2003 godine  ušla u vlasništvo poduzeća koje je kupilo nekretninu.

Bivši vlasnik je imao dobre kontakte u svim strukturama pa je unatoč legalnoj prodaji nekretnine svima ispričao sasvim drugu priču i prikazivao se kao jadnik i žrtva kako bi ih uvjerio da mu je potrebna njihova pomoć pri ponovnom preuzimanju nekretnine.

Iako sam vlasništvo stekla ulaganjem vlastitog novca i kupnjom udjela u temeljnom kapitalu, mnogi su s jalom predbacivali i tu činjenicu. Neshvatljivo im je bilo da bi netko u to vrijeme imao toliki novac i taj novac uložio u proizvodnju.  

Nije to bilo takvo vrijeme jer mnogi koji su imali gotov novac radije su ga trošili na zabavu, a većina ga nije ni imala, već su ga stjecali nepovratnim kreditima, ili onim kreditima koje su sami pretvorili u nepovratne.

Stvari su po mene i moje poduzeće bile sve gore i gore i  nije bilo izgleda da se išta riješi.

Bila sam izložena mnogim pritiscima, sa svih strana, vjerovatno – prvo zbog atraktivnosti nekretnine, a potom zbog činjenice da sam postala „trn u oku“ koji doslovno smeta i čačka po nećemu što bi trebalo ostati „stroga tajna“.

Unaprijed svjesna činjenice što će se dogoditi i koji je slijedeći slijed događaja o istom sam obavijestila institucije koje potiču proizvodnju, poduzetnike, zapošljavanje, s nadom da ću naići na razumijevanje i podršku.  

Pismom zamolbe i prijedlogom  obratila sam se i banci koja je „zaboravila“ upisati svoje založno pravo prethodnih deset  godina.

Da bi se dug zatvorio, ponudila sam im, osim nekretnine kao zalog, i tvrtku sudužnika a potom i prijenos vlasništva temeljnog udjela poduzeća na banku, kako bi banka u svakom trenutku mogla pratiti sve korake u poslovanju, a također i dodatne nekretnine, no sve uzalud. Jedan od kvalitetnijih prijedloga je također bio da HBOR  iznos oko kojega smo se sporili a koji nije dug mog poduzeća, unese kao svoj udjel u temeljni kapital, a da poduzeće dalje uredno servisira svoje obveze prema banci čije založno pravo je bilo upisano. 

Razgovoru su bili prisutni predstavnici banaka, i predsjednici uprava, no član uprave  HBOR-a - Anton Kovačev, istaknuo je da to nije njihov novac, već preuzet ugovorom o cesiji od bivšeg Fonda za razvoj  još davne 1996 godine te da oni i nisu previše zainteresirani za rješavanje tog predmeta i naplatu.

 Razlozi zbog kojih je s moje strane  ponuđeno preuzimanje tuđeg duga je bio vrlo opravdan. Naime, zbog sudskog spora je tvrtka, unatoč kvalitetnim ugovorima i dobrom poslovanju dospjela u grupu rizičnih plasmana jer kolateral više nije bio kvalitetan, a zbog spora nad nekretninom nije niti bilo mogućnosti zadužiti se kod bilo koje druge banke (dospjeli smo u D kategoriju).

Osim toga tvrtka je bila izvoznik, proizvođač,  a u proizvodnji je koristila isključivo domaće resurse i zapošljavala trideset pet ljudi.  

Također nije bilo moguće postići dogovor sa bankom kod koje smo kredit preuzeli za kupnju nekretnine, i koja je također trpila štetu zbog visoke  rezervacija prema Narodnoj banci (zbog nesigurnog kolaterala) , i  postojala je prijetnja da kredit jednokratno dospije na naplatu, a to bi bio potpuni slom. Prednost državne banke u dugotrajnom sporovima i rizičnosti naplate  je i u tome što oni nisu dužni izdvajati sredstva za rezervacije  prema Narodnoj banci, pa niti nemaju dodatne troškove. Oni se mogu sporiti  vječno bez da to utječe na njihovu financijsku stabilnost . 

Bezbroj sastanaka, dostavljanja dokumentacije, pregovaranja i predlaganja, ništa. Baš ništa nije dalo rezultate, i nikoga nije bilo briga. Čak niti činjenica da i bez dijela strojeva tvrtka može dalje normalno poslovati jer je dobar dio strojeva još ostao nije smekšala pregovarače. Više od tri godine izgubljeno je u pregovaranju oko preuzimanja tuđeg duga.

Sve više i više su pokazivali da im nije stalo, i da im je u stvari apsolutno svejedno što će se sa tvrtkom i zaposlenima dogoditi.

Razgovori su postali teški i mučni, a osobno sam, iako vrlo ustrajna i mirna osoba, više puta došla do ruba suza tijekom razgovora, zbog tvrdih i nesalomivih stavova druge strane.

-„Tko ste vi da ja tu s vama gubim vrijeme i sastančim po cijeli dan?“ obratio mi se predsjednik uprave HBOR-a - Anton Kovačev. 

-„Ja sam predsjednik uprave svoje tvrke, baš kao i vi svoje. Borim se za svoje ljude, stalo mi je do njih i njihovih obitelji“ – tiho sam odgovorila gledajući ga ravno u oči.

- „Vaši ljudi, vaši ljudi! Vi kao da ste Majka Tereza, pa pričate stalno o „svojim ljudima“!“ – nervozno i pomalo ljutito mi se opet obratio.

-„Nisam Majka Tereza, ali čula sam da se  vi deklarirate kao veliki vjernik, pa eto i ja sam baš kao i vi, dobar  vjernik, i želim da moji ljudi imaju sretan Božić ove godine i sigurna radna mjesta“ – gledala sam ga sa očima koje su bile kristalno sjajne, a samo ja sam znala da su bile sjajne od suza koje im zbog ponosa nisam htjela pokazati.

Uskoro sam shvatila da od svih pregovora neće biti ništa i da sam  izgubila skoro tri godine uzalud. Oni su jednostavno za mene i moju tvrtku imali tvrdo srce i stroga pravila. Njih nije zanimao jedan čovjek, dva čovjeka, obitelj, obitelji. Oni su samo insistirali na tome da li se nešto uklapa u program ili ne. A to što se sva ova sudska rješenja i cijela procedura nije uklapala ni u kakvu sudsku praksu, niti u jedan program, ni zakon i što je to bilo teško objašnjivo bilo kome, to nije bilo važno. Istovremeno se druge tvrtke koje su u to vrijeme kreditirali uveliko nisu uklapale u program niti u uobičajene obrasce kreditiranja.

U  Hrvatskoj su se  plasirala sredstva "šakom i kapom" onim osobama i tvrtkama  koje  znaju "naći zajednički jezik" sa kreditorom unatoč činjenici da su bili nesolventni, i da se nisu uklapali u program.

U ovim slučajevima se nije marilo  za ispunjavanje uvjeta i kreditiranje po  javno prihvaćenom programu. 

Činjenice niže navedene su dokaz da državna banka nema jednake kriterije prema svakome.

Navedene tvrtke unatoč blokadi žiro računa i problematičnoj povijesti poslovanja dobile su kredit u istom periodu, u kojem sam ja istovremeno tražila da preuzmem tuđi dug, a državna banka me odbila i unatoč tome forsirala ovrhu na nekretnini zbog tuđeg duga.

Dok su neke tvrtke – dužnici - HBOR-a  odvozili strojeve pod hipotekom u Srbiju, moje strojeve u koje je uložen privatni novac, a ne novac banke, su rezali u staro željezo.....da bi me, kako god, spriječili da poslujem.

Što se dogadja sa onima koji nenamjenski potroše sredstva kao firme Drvoplast u stečaju iz Petrinje, Arena iz Križevaca, Ekonsat d.o.o iz Donje Čemernice, Hidro Mark - Gvozd, Krešimirovo drvo, Galtar d.o.o, Galtar promet d.o.o, Lika drvo iz Udbine, Drvna industrija Vrbovsko, Zagrebdrvo iz Grabrića, Česma d.d., THC,  i mnoga druga poduzeća čiji su vlasnici dobili milijunska sredstva od  državnih i drugih banaka i poticaje, sredstva koja nikada nisu vratili, a sada rade na novim programima (na istim nekretninama) preko drugih poduzeća,  ali istih ili rodbinski povezanih vlasnika (brata, kćerke, supruge, sinovi i sl.) i planiraju nova zaduženja.

Uglavnom se uvijek radi po istoj shemi. Državna banka ili banka koja odobri kredit, a zaduži se kod državne banke (državna banka u tom slučaju ima nadhipoteku), odobri  visoke iznose kredita na postojeću imovinu poduzeća koja je najčešće precijenjena, potom tvrtka ubrzo postaje nelikvidna i ne posluje dobro, prodaje ili iznajmljuje imovinu poduzeća s opravdanjem da tako rješava obaveze (naravno novoj firmi u vlasništvu istog vlasnika koji ju je osnovao), ili se predaje zahtjev za stečaj. Nova tvrtka traži ponovno kredit od HBOR-a koji i dobije jer je HBOR banka koja potiče proizvodnju, zaposlenost, poljoprivredu.

Došla sam do zaključka da su dakle, ovakovi slučajevi praksa u Hrvatskoj, a ne očuvanje proizvodnje i radnih mjesta.

Na isti način je postupila čak i Država osnivajući novu tvrtku „Valjaonica cijevi Sisak“ dok je „Željezara Sisak“ bila u vrlo lošoj financijskoj situaciji i u stečaju.

Željezara Sisak je krajem 80-ih, sa zaposlenih 14 tisuća radnika, proizvodila više od 300 tisuća tona čeličnih cijevi i 350 tisuća tona čelika godišnje. Ratna šteta dovela je do značajnih prekida u proizvodnji. U studenome 1995. Vlada RH je počela proces konsolidacije tvrtke privatizacijom tvrtki-kćeri, a Vlada je postala većinski vlasnik. Stečajni postupak u Željezari Sisak otvoren je 2001. U siječnju 2002. glavnina imovine i zaposlenika Željezare u stečaju prodani su ruskoj tvrtki Truboimpex, te je osnovana Željezara Sisak - Nova, a nakon devet mjeseci imovina je vraćena stečajnom upravitelju. U ožujku 2003. ruska tvrtka Mechel Steel grupa kupila je svu imovinu i preuzela svih 1607 zaposlenika te osnovala novu tvrtku Mechel Željezara. No u rujnu 2004. otkazan je ugovor o prodaji između Mechela i HFP-a. Nakon dva neuspješna pokušaja privatizacije, HFP je osnovao novu tvrtku Valjaonica cijevi Sisak, u stopostotnom vlasništvu HFP-a. U kolovozu 2005. sva imovina Željezare Sisak u stečaju prenesena je na Valjaonicu cijevi Sisak??

DRVOPLAST d.o.o u  stečaju iz Petrinje  je bio u predstečajnom stanju u trenutku odobravanja kredita. Novac koji je isplaćen od Fonda za razvoj i HBOR-a nikada nije sjeo na račun tvrtke, račun tvrtke je bio blokiran u trenutku isplate kredita,  a svi šute o tome gdje je i kome uplaćen. Strojevi koji su trebali biti kupljeni za isplaćeni novac, nikada nisu kupljeni niti je proizvodnja započela iako je to bila svrha kredita. U krugu firme neprekidno poslujuj tvrtke-kćeri  Trgo-drvoplast d.o.o kasnije Europlast d.o.o,  obje tvrtke vlasništvo supruge Dragana Čičića Đurđice Čičić (koji se usput rečeno terete da su financirali pobune u Petrinji protiv Hrvatske države i kupovali protutenkovske i protuavionske mine) i sva roba kao u izvoz odlazi k Draganu Čičiću  u Kraljevo. U pilanskom dijelu su pokušale raditi dvije tvrtke.  Obje tvrtke izvoznici. Prva je zapošljavala stotinjak ljudi, druga je zapošljavala 50 ljudi.

HBOR je dao novac DRVOPLASTU d.o.o Petrinja za kupnju opreme i proizvodnju stratch folije...... Novac nije uplaćen na žiro račun Drvoplast  d.o.o jer je 2 mjeseca nakon isplate kredita zatraženo od Grada Petrinje da deblokiraju račun za iznos od 170.000 kn zbog blokade za dug komunalne naknade.

Ovo je dio popisa imovine pod založnim pravom HBOR-a za isplaćeni kredit (objavljeno u Narodnim novinama): 1.1. radni stol s nastavkom (1); 1.2. telefon (5); 1.3. vitrina s staklom (1); 1.4. veliki ovalni stol (1); 1.5. stolica-fotelja (8); 1.6. klima uređaj na zidu (2); 1.7. radni stol s nastavkom (6); 1.8. stol mali (6); 1.9. vitrina obična (5); 1.10. vješalica (2); 1.11. stolica (6); 1.12. ormarić (3); 1.13. fotelja (5); 1.14. šednjak na plin (1); 1.15. hladnjak (1); 1.16. metalna polica (2); 1.17. metalni ormar (2); 1.18. garderobni metalni ormar (20); 2. banka; 2.1. kancelarijski ormar (19); 2.2. ormar sa staklom (9); 2.3. stolica (1); 2.4. skladišna polica(3); dužnika DRVOPLAST d.o.o. Petrinja, M. Nemčića II. d. odv. 3, na založnog vjerovnika HRVATSKU BANKU ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerov trg 9 radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 16.800.000,00 kn s ugovorenim rokovima obročnog vraćanja. (Broj: OU-25/03. od 14. II. 2003.) (2306)

Moram priznati da unatoč dobrom poznavanju politike rada banaka, još nikad se nisam susrela sa ovakvim pljenidbenim popisom tj. nikada nisam vidjela da bi netko pod zalog uzeo vješalicu, telefon, ili metalnu policu i sl.!!!

U pogonu su ostali drugi, polovni strojevi na koje je HBOR trebao  imati  založno pravo.

Strojevi koji su trebali biti kupljeni, nisu nikad dospjeli u Petrinju, već su navodno odveženi  direktno u Srbiju zbog neodgovarajućih mjera.

Istovremeno se instaliraju drugi, polovni strojevi, radi ispunjavanja forme i omogućavanja rada tvrtkama-kćerima, a  za koje nakon nekoliko godina Dragan Čičić pokreće sudski spor i dokazuje da su ovi, naknadno instalirani strojevi zapravo njegovo privatno vlasništvo, a ne kupljeni iz odobrenog kredita  te stečajni upravitelj odobrava odvoz istih u Srbiju.

Dokaz ovome su slijedeći događaji.

U jedanaestom mjesecu 2008 godine, stečajni upravitelj dozvolio je da u krug DRVOPLASTA d.o.o uđu 4 kamiona s registracijom Novi Pazar, da skinu krov s hale, i izvuku kompletni pogon za preradu plastike prije nego li je pokrenuta ovršna prodaja od strane HBOR-a.

Strojevi su svi odveženi u Srbiju, a Europlast d.o.o, i Trgodrvoplast d.o.o - tvrtke Dragana Čičića i njegove žene Đurđice Čičić, kao i kćerke Adrijane - Adriko d.o.o, unatoč činjenici da strojeva za preradu plastike više nema,  i dalje borave u krugu DRVOPLASTA uz blagoslov institucija i banke vjerovnika (državne banke),

Slijedeći u nizu od mnogih je KREŠIMIROVO DRVO d.o.o. Uprava firme dobila je nekih 2.000.000,00 eur od HBOR-a i naravno, ubrzo propala. Nekretnina je prodavana u stečaju nekoliko puta,  a nakon što joj je vrijednost dosegla najniži iznos kupio ju je jedan od bivših vlasnika.

EKON-SAT d.o.o u Čemernici Donjoj je tvrtka koju je osnovao bivši direktor velesajma, dok je njegov sin bio direktor. Fond za razvoj je investirao u pogon, koji je naravno "pukim slučajem" odvežen i montiran na drugo mjesto prije nego što je firma otišla u stečaj, tako da je na prodaju  ostala gola zemlja za čiju prodaju je pripremljen vjerovatno isti scenarij.  (Podaci o trenutnom stanju ove nekretnine su nepoznati)

GALTAR d.o.o - o njemu je već napisano članaka i članaka u dnevnom tisku. Kredit od 72.000.000,00 DEM hrvatskih banaka i nadhipoteke HBOR-a što znači da je HBOR dao sav novac jer su se banke kod HBOR-a zadužile, a osiguranje su između ostalog i dvije trošne kućice u Dubovcu i Okučanima koje ne vrijede 2.000 DEM. GALTAR d.o.o ima nekoliko novih tvrtki koje su osnovane s namjerom daljnjeg prebacivanja imovine, što je uspješno učinjeno te se u stečaju prodavala nekretnina, jer pokretnina gotovo da i nije bilo.

DI GVOZD - tvrtka koja je u kuponskoj privatizaciji kupljena za cca 150.000,00 kn dok nekretnine koje su bile vlasništvo Fonda za privatizaciju vrijede više od 30.000.000,00 eur. Nakon kupovine je većinski dioničar podigao kredit u Hypo banci, u iznosu od 1.200.000,00 eur, potom je kredit upisan na obje čestice u veličini od 75.000,00 m2, a potom je on svojim intervencijama uz pomoć prijatelja zamolio banku da se privremeno ispiše dok on raspalcelira zemljišta jer mu je to navodno potrebno zbog lokacijske. Nakon ponovnog upisa Sud upisuje kredit na samo jednu novu česticu, a druga čestica ostaje čista i nude je HBOR-u kao garanciju za kreditiranje linije za proizvodnju peleta. Naravno da kredit i dobivaju opet u iznosu od cca 2.000.000,00 eur. Linija nije niti dana radila, kao niti tvrtka DI GVOZD koja je godišnji promet imala svega 200.000,00 kn što nije dovoljno ni za plaćanje struje koju su naravno iskopčali. Tvrtka otišla u stečaj, iako HBOR sa stečajnim dužnikom nema nikakve veze, jer tvrtka koja je dobila kredit od HBOR-a na temelju hipoteke na nekretnini u vlasništvu DI GVOZD-a samo je najmoprimac u prostoru DI GVOZD-a!!!!!!!

LIKA DRVO - Kredit u iznosu od cca 4.500.000,00 eur radila je  nešto manje od godinu dana. Strojevi se raspačavaju bud zašto, nekretnina se sad već prodaje za puno manji iznos od procijenjene vrijednosti i upravo se „sređuje“  kredit  za ponovnu kupnju.
"Pepi" je nova firma koju je Stjepan Hrešč u Udbini otvorio na ime svoje supruge, i u kojoj radi dvadesetak ljudi, a "podružnica" je i u Jasenovcu, gdje je zaposleno 40 ljudi, mahom bivših radnika Lika drvo sistema.
Nakon što su Lika drvo sistemi propali, počele su priče kako je Hrešč na to područje od posebne državne skrbi otišao samo radi povoljnih kredita HBOR-a koji su bili plasirani preko Privredne banke Zagreb.

DVOR NA UNI - Strojevi su rasprodani u staro željezo? Isto tako raskopane su i sušare i pariona, trafostanica. Stečajni upravitelj je to sve porješavao djelomice na crno, djelomice preko papira, ali uglavnom jedino što je ostalo je zemlja, za koju se naravno još nitko ne zanima dok se ne sredi još jedan kredit u HBOR-u od cca 5.000.000,00 eur jer se ispod tog iznosa ne isplati kretati u ozbiljnije poduhvate. Trenutno se oko zemljišta i hala grebu stari vlasnici i ulagači  koji sa stečajnim dogovaraju uvjete kupnje. Malo je poznata činjenica da je stečajni upravitelj  u suglasju sa zainteresiranima koji su „pokupovali“ bez novca pokretninu u staro željezo, istu prodali dalje bez da su je prethodno  isplatili, a potom sa tim istim novcem od prodaje pokretnina imaju namjeru kupiti nekretnine kojima je sad znatno pala cijena. Osnovana je i braniteljska udruga koja bi preko DABE – tj. Državne agencije preuzela nekretninu, a iz poticaja dobili sredstva za „navodni rad“ iako u ovom slučaju branitelji vjerovatno ne znaju da služe samo kao pokriće za mnoštvo makinacija.

Tvrtka ARENA Križevci sa dugovima od preko 36.000.000,00 DEM u Poštanskoj i Privrednoj banci. Tvrtka otišla u stečaj, a supruga direktora i bivšeg vlasnika osnovala nove  tvrtke „Mopar“ d.o.o i „Monolit“ d.o.o  koje  rade u istom krugu, u svim pogonima, dok je kćerka direktor. I tako "pojeo vuk magare". Krediti su svi u stečaju otpisani, a nova tvrtka se u izgrađenom pogonu dalje snalazi kako zna i radi uz najpovoljnije uvjete već godinama.

GARSTIL d.o.o - tvrtka otišla u stečaj, nekretnina prodavana na javnom natječaju a kao većinski vjerovnik kupila ju je Banka na drugoj dražbi. No i to je samo „mazanje očiju“, jer je tvrtka GARSTIL d.o.o prije toga osnovala novu tvrtku, zabiježila spor u zemljišnim knjigama i u tvornici uredno dalje posluje i ne izlazi iz pogona????

ZAGREBDRVO - vlasništvo Zdravka i Ivića Pašalića. Zaduženost preko 70.000.000,00 DEM u Poštanskoj banci, Karlovačkoj bancii, Hypo banci. Osnovana nova tvrtka Adriadrvo koja posluje na istoj nekretnini, a dugovi prema Zagrebdrvu otpisani!!!!

Eto to je samo mali primjer  što se sve događa. Na ovim stranicama nije evidentirano niti 5% svih tvrtki u kojima se proveo potpuno isti scenarij.  Javna je tajna koje su sve tvrtke još na isti način došle do kapitala za poslovanje, i na isti način „zatvorile svoje stare obveze“.

A mi ostali moramo plaćati tuđe dugove i tuđe kredite, i još se moramo sramiti pred drugima što smo budale.....

Iza svojih leđa često sam čula podrugljive komentare.

-„Luđakinja“, govorilii bi. „Ta žena nije normalna.“

- „Kako je samo uporna, kad će već jednom odustati?“ – šaputali su.

Nitko nije shvaćao da sam bila i više nego normalna i da sam vrlo dobro razumjela cjelokupnu situaciju, baš kao i sve programe i ponuđene opcije. Bila sam i dovoljno pametna da pronađem izvore svih obavijesti, te da ih sve skupim zajedno kao dokaz o kriminalnim makinacijama.

Zvali su me državljani naše zemlje iz svih krajeva, sa dokazima, informacijama i zamolbama da nešto učinim. Činila sam im se dovoljno hrabra i poštena da bih možda mogla zaustaviti ovu lavinu kriminala u svim krajevima zemlje.

Ljude je to boljelo, još ih boli, samo, na žalost iz straha za vlastiti život i odmazdu nemaju dovoljno hrabrosti da izađu s činjenicama u javnost.  

„....Odnos institucije prema individui češće je određen nerazumijevanjem, krutošću, odbijanjem itd. nego razumijevanjem, fleksibilnošću, prihvaćanjem....“

                                                                                                                                          Tanja Dabo, umjetnica 

Unatoč mojim prilično kvalitetnim obrazloženjima, čvrstim garancijama, ugovorima sa strancima, 90% izvozu, zaposlenima, nije bilo šanse da se nađe bilo kakvo rješenje jer je nekretnina bila obećana drugom. Baš kao kakva mladenka u staropovijesnim brakovima.

Ti drugi, oni su se znali dogovoriti. Ne kao ja, glasno, već puno, puno tiše i na pravi način.

Bližio se Božić. Iscrpljena svim silnim troškovima, i svakodnevnim uzaludnim obijanjem vrata, razmišljala sam o svemu. Bila sam neizmjerno tužna. Ja koja nikad nisam razbijala glavu s time što i kako dalje, sad nisam vidjela rješenja.

Djetetu mi je bio imendan, a drugim dvojma rođendan, sve u tjedan dana. Sav posljednji novac dala sam za procjenu nekretnine, a i za to nisam imala dovoljno. Prodala sam svu obiteljsku zlatninu, između ostalog i zlatnu ogrlicu sa dragim kamenom i narukvicu, koju je muž dao po narudžbi izraditi kod draguljara za mene, kao poklon, davnih dana, još dok nije bilo ovih problema, da bih platila sudskom vještaku procjenu i predala je u banku, a oni su me ismijavali.

Ne znam što me je tog trena odnijelo u ulicu gdje se nalazila banka, ali nešto me tamo vuklo. Sjedila sam u parkiranom autu, suze su mi tekle niz lice, a u prsima me nešto strašno steglo. Osjećala sam da se čitava rijeka osjećaja izlila tog trenutka i potekla ravno iz mog srca.

Gledala sam kako direktori izlaze iz državne banke sa vrećicama u rukama, prepunim darova. Neki su se vraćali i po dva tri puta, jer nisu mogli odmah iznijeti sve što su dobili. Mislim da je banka darovala djecu zaposlenih, pa tko je imao više djece, taj je imao i više paketa, naravno.

Nisam bila ljubomorna. Samo sam bila neizmjerno tužna jer niti jednog trenutka nisu suosjećali s „mojim radnicima“ koji su svi ostali bez svojih radnih mjesta, a njihova djeca bez dara za Božić.  Nisam mogla izdržati, pa sam tu večer sjela uz kompjutor i napisala pismo predsjedniku Uprave, još jedno, posljednje, a koje me je kasnije puno koštalo. Nisam vrijeđala, niti bila neugodna, samo sam istaknula istinu, a to da moji radnici i članovi njihovih obitelji, njih preko stotina neće se moći radovati Božiću zato jer su oni u banci zaboravili naplatiti tuđi dug punih deset godina, već su se eto sjetili to učiniti sada kada imaju kome naplatiti.

Sve što sam imala, tog Božića podijelila sam tim ljudima, mojim radnicima. Krenula sam kući, bez kune, ali sretnija nego ikada jer sam svakom dala ponešto.

Doma su mi suze neprekidno tekle.

-„Majko, nemoj plakati“ rekla su moja djeca.

-„Znamo da si tužna jer nama nemaš što dati zato jer si sve podijelila. Ali ti si danas uljepšala Božić tolikom broju ljudi i oni su sad sigurno sretni. Ali oni nemaju tebe a mi  te imamo i ne treba nam ništa drugo dok si ti tu!“

Zagrlila sam ih i poljubila, jer oni su bili meni dar. Utješili su me i ukazali mi na to da su mi oni najvrijedniji i najveće blago.

To je tako. Ako puno imaš, puno ti mogu i uzeti. Ako ništa nemaš, nego baš sve dobiješ besplatno, tada ti ništa neće i ne mogu uzeti, jer ne osjećaš gubitak. Nije tvoje. Ne boli te. Zato mnogi vlasnici tvrtki rado pribjegavaju stečaju jer se ne radi o njihovom novcu niti o teško zarađenoj imovini. Mnogi su sve napravili od kredita, a dobar dio zadržali za sebe, pa niti ne žale kad firma propadne. Kod mene nije tako bilo, radilo se o novcu koji je pripadao mojoj obitelji, mojoj djeci,  zato je i odgovornost bila puno veća.

Jako boli kad ti žele uzeti ono što si uz velike napore stekao, i odvajao od svojih usta i usta  svojih najbližih. Uslijedili su dani kada smo po svega deset kuna morali rasporediti na cijeli dan. Djeca školarci, svaki dan trebaju za sendvič, za knjige, bilježnice, odjeću, a meni svaka kuna treba za žalbe, prigovore, odgovore, podneske, biljege, sudske pristojbe, putne i mnoge druge troškove.

Ako se ne borim, ne podnosim žalbe i prigovore, podneske, tada ću sve materijalno izgubiti, a ako djeci ne priuštim hranu i školovanje izgubiti ću ono što mi je najvrijednije – moju obitelj. Teške odluke i zadaci su bili preda mnom.

 Mislim da me samo vjera u Boga spasila i pomogla da izdržim te godine. Kako god teško bilo,  uvijek se odnekud našlo neko rješenje.

Puno su mi pomogli i ljudi koji su me poštovali i koji su se upravo u pravo vrijeme našli na pravom mjestu, onda kad sam ih najviše trebala. Nekad je i sitniš kojim su mi pomogli bio dovoljan da riješi velike stvari, a utješna riječ prijatelja u vrijeme kad ti je najgore, pravi je lijek.

Naročito me obradovao prijatelj S.P. kojemu su teško padale moje suze i patnja kroz koju sam prolazila, i gotovo svakodnevno me pitao kako da mi pomogne.

-„ Ako mi već želite pomoći nemojte mi nuditi novac“ - rekla sam mu.

. „Novac mi neće dugoročno riješiti problem. Molim vas, ako imate kod sebe u tvrtki mjesto za mog sina dajte mu priliku da radi, ima obitelj, malo dijete, i ne može bez posla -  to mi je najveća pomoć koju mi možete dati“ – rekla sam mu zahvalno.

Zaista, mjesec dana nakon toga sin je zadovoljio na razgovoru  i dobio posao. Prijatelj me nije iznevjerio.

Muž je iako teško bolestan također  imao primanja iz inozemstva (bolovanje) pa me na tom području nisu mogli dotući, a svi smo mi radili, uključujući čak i mladež. Oni su pratili sport pa honorarno, za kladionice, pisali o sportskim događajima i na taj način zaradili bar za svoje troškove. Djeca tj. sad veći mladi ljudi (prošlo je dvanaest godina u sporovima),  naučila su se brinuti o svemu i raditi, baš kao i njihovi roditelji.

Bilo je veoma teških dana kada je suprug, već veoma lošeg zdravlja često gubio živce, ponekad su i djeca bila jako nesretna jer im puno stvari nisam mogla priuštiti, naročito kad bi nam iskopčali telefon pa nismo imali internet, no svi ti ružni dani na sreću su iza nas.

U tim situacijama pomogla mi je čak i osoba iz banke, i to svojim privatnim novcem (doduše sitnim, ali za mene ogromnim u tom trenutku), kako bih platila struju da djeca ne žive u mraku.

Ovu dobronamjernu gestu neću nikad zaboraviti, prvo zato jer je bila ponuđena, a ne zatražena, a drugo zbog toga jer je ta osoba znala zbog čega sam u takvoj situaciji i izuzetno me cijenila, baš kao i ja nju.

To mi je bio dovoljan podstrek da se i dalje borim, znajući da oni koji me poznaju ne smatraju me budalom, kako su me neki iz zlobe znali nazivati.

Ovo iskustvo je cijelu obitelj ojačalo i zbližilo, a ne slomilo, ma kako teško bilo.