IX
Najvažnije stvari na svijetu su postigli
ljudi koji su pokušali tamo gdje se činilo da
NAJVAŽNIJE
STVARI NA SVIJETU SU POSTIGLI LJUDI KOJI SU POKUŠALI TAMO GDJE SE ČINILO DA
NADA VIŠE NE POSTOJI.......
Jednom tjedno
zatvorska uprava provodi kontrolu o brizi o zatvorenicima i stanju u kojem se
zatvor nalazi. Stjecajem okolnosti, taj dan je bio prvi ponedjeljak poslije produženog prazničkog
vikenda, kad sam ja bila pritvorena.
Bila sam veoma ljuta.
Pritvorili su
me četvrtkom, sudac je odmah po donošenju rješenja otišao na vikend jer se
radilo o produženom vikendu pred prvi maj, a rješenje o odbijanju žalbe čekalo
me već u zatvoru prilikom ulaska a da žalbu još nisam niti napisala.
Očigledno je
bilo da se radi o postupku koji me trebao naučiti pameti. Oduševljena
činjenicom da će naići zatvorska kontrola, pripremila sam se na reakciju. Kad
su došli na vrata, brzo sam nogom stala između vrata i štoka da ih ne mogu
zatvoriti dok je ne postavim pitanje.
-
„Jeste
zadovoljni“, pita upravitelj?
-
„Nismo“
,kažem.“ Kad mi objasnite kako je moguće da u Republici Hrvatskoj netko može
biti pritvoren za klevetu, tada možda budem dobro“.
-
„„Nije
moguće“, kaže upravitelj. „Vi ste nešto pobrkali“.
-
„Nisam
sigurno, evo vam papiri ovdje kod mene, i još k tome, javila sam sucu da mi je
dijete teško bolesno i da sam s njim na
hitnoj. Imala sam opravdanje i za sud, a i za ovu situaciju ovdje, pa kome je
dakle bilo u interesu da me se zatvori, a uz to je sve protivno zakonu?“
-
„Vi
ste sigurno gospođo u zabludi, opet će upravitelj. Takvo nešto nije moguće.
Sigurno ste napravili nešto drugo a ne radi se samo o kleveti. Zbog klevete
nikad nitko nije bio zatvoren niti se to smije. Vi buncate, sigurno!“
Sad sam
već počela ljuto vaditi papire iz
fascikle koje sam srećom imala sa sobom.
-
„Pogledajte
što tu piše. Kleveta, za Boga miloga, kako ne želite vidjeti istinu?“
Upravitelj je
sad već ozbiljno shvatio moju priču.
-
Pita:
„Koji je sudac, o kome se radi?“
Kad tamo,
sudac Marko B. koji je potpisao moje rješenje o pritvoru u pratnji je upravitelja.
Zacrvenio se, zastidio, kaže, sutra ćete gospođo biti vani, vjerujte, radi se o
zabuni.
-
O
zabuni?!
-
Hm, o zabuni?!
A pet dana mog života, pet dana pakla, to
nikom ništa, kao da je sve prebrisano spužvom, nije se ni dogodilo.
Što reći
teško bolesnom djetetu koje je trebalo cjelodnevnu skrb i pažnju? Da se sudac
zabunio. Rodbina,
prijatelji, kumovi, suradnici, poslovni partneri, što će oni misliti, ili da im
kažem da se radi o zabuni.
Stekla sam
jedno zaista vrijedno iskustvo, a isto tako naučila da moraš biti krajnje
pošten da bi se mogao izvući, u
protivnom možeš istrunuti.
Upoznala sam
u pritvoru ljude raznog profila, od ubojica, narkomana, do bankara i prosaca s
ulice. No, isto tako su ti ljudi koji su iz raznih razloga morali odslužiti
svoje, znali pokazati i toplo srce ispod svoje hladnoće. Nisam imala svoju
odjeću, tenesice, šampone, ništa, jer su me na prevaru odveli, a oni su mi
velikodušno sve dali kako ne bih bila uskraćena ni za što.
Nekoliko dana
poslije, nakon što sam izašla, bio je sud sa gospodinom koji je tražio pritvor.
Za njega sam imala dokaze da je sudjelovao u dogovoranju oko nevraćanja kredita
državnoj banci, i jedva sam čekala da me sudac pozove da dokažem da sam bila u
pravu.
Pažljivo sam
se obukla, u najljepši crveni kostim koji sam imala. Raspustila dugu kosu,
svježe opranu. Naprosto sam cvjetala.
Željela sam
svima pokazati da me nisu slomili, već naprotiv, da sam puna snage i želje za
borbom.
Već dok sam
išla hodnikom vidjela sam čovjeka koji se ustao sa klupe i krenuo prema meni
širom raširenih ruku. Nije mi bilo jasno o čemu se radi dok nisam došla bliže i
prepoznala svog tužitelja S.L. u osobi koja me objeručke dočekala da me zagrli.
Očigledno nije mogao mirno spavati zbog svega što sam morala proći.
Odmah sam ga
upitala:
-„Dobro
kako ste mogli mirno spavati, znajući da ja nisam kriva, i da osoba koja je
kriminalac i krivac šeće na slobodi, dok sam ja u pritvoru?“
-
„Kako
ste mogli nakon mog iskrenog razgovora sa vama to učiniti?“
-
„Znate
li kako su moja djeca to teško podnijela?“
-
„Koliko
im se pogoršalo zdravsteno stanje i koliko je sad ponovno liječenja, terapija i
ljubavi i snage potrebno da se oporave od svega?“
-„Bit
će sve u redu“ samo je prozborio!
Bilo je
očigledno da mu je bilo veoma neugodno i da se ne osjeća dobro zbog svega.
Dok smo mi
razgovarali, sudac je nekoliko puta provirio glavu kroz vrata:
-„
Jeste gotovi?“ pitao je.
Nisam
razumjela što znači njegovo pitanje dok nisam ušla u sudnicu. Tada je moj
tužitelj progovorio i povukao sve tužbe protiv mene.
-„A
pritvor gospodine suče?“ pitala ga je zapisničarka.
-„Gđa
je bila nevina u pritvoru, što s tim?
-„Tko
će joj to nadoknaditi?“- nastavila je
-
„Dobro, dobro je! kaže sudac.
-„Sve
će oni to riješiti. Vi šutite!“
Tužitelj i ja
smo zajedno izašli vani sa suda. Nisam ga
osuđivala. Nisam ga niti mrzila.
Nikog od njih nisam mrzila tog trenutka. Bila sam
sretna da je sve bilo gotovo, i u svakom djelu koje se dogadjalo, gotovo svakog
dana vidjela sam ljubav Boga prema meni koji me čuva od zla i od zločestih
ljudi.
Kome vrijedi
tužba?
Ono što proživi nedužna osoba, progonjena od takvih koji samo zgrću
novac, i kojima ništa nije sveto, ne može nadoknaditi nikakva naknada štete.
Prestala sam osjećati strah a u meni
je sve više počela jačati samo vjera u Boga. U ljude sam se razočarala.
Pet mjeseci poslije toga tužitelj je preminuo od lekumije. Očigledno nije želio otići s ovog
svijeta prljavo znajući da u meni nije bilo baš nikakve krivice i da mi je
načinio zlo. Otišla sam mu
na sprovod, izmolila za njega Oče naš.
I danas se puno puta sjetim
osjećaja kad su me policajci sprovodili u pritvor, osjećaja koji bi me, da je
to moguće, onog trenutka iz mirne, staložene osobe, vjernice u trenu pretvorio
u ubojicu i osvetnika. Bio je to samo jedan trenutak, ali dovoljan da ga
upamtim čitav život.
Iskustvo koje
sam prošla nije me slomilo, učvrstilo me je.
A i danas mi
prolaze kroz misli rečenice iz sudskog Rješenja kojim sam oslobođena krivnje; "Sud smatra da je okrivljena u
dovoljnoj mjeri shvatila smisao i značenje određenog joj pritvora i
da joj se sada može dosuditi sloboda......."
Da shvatila
sam to vrlo dobro. No ne na takav način kako to Sud smatra.
Shvatila sam
da je čak i u tako teškim situacijama potrebno zadržati prisebnost, zdrav duh i
vjeru, i da je s Bogom, baš kao i sa ljudima, sve moguće.
Jednom davno, pročitala sam u jednom članku
da kad je novac u pitanju, i velika zarada,
tada čovjek nema prijatelja, brata,
nikoga, jer se onda za nikog i ništa ne mari. Tako se eto dogodilo i meni.
Svi su se,
borili za novac, za imovinu, za nekretninu, a jedini način da uzmu i da
postignu željeno je potpuno uništenje.
U pritvoru
sam sama sebi napisala himnu koju kroz život često ponavljam. Uvijek sam sama
sebi ponavljala riječi:
-„Ne
daj se, glavu gore!“
-„Uvijek
ima nade, ništa nije tako crno da se ne bi, u daljini bar, naziralo malo
svjetlosti.“
ŽENA ZVANA HRABROST
Danas su posljednji puta
zasvirale violine
tužnu pjesmu u mojim grudima.
Posljednji puta
stisnula sam pesti
zbog ljudske zloće
a tuga me obuzela zbog samoće.
Nikada više neću se predati
suzama što niz lice poteku,
niti ću dati do znanja zlima
kako njihove uvrede peku.
Od danas se zovem HRABROST ŽENA
i nikada, baš nikada
pokleknuti neću pred problemima
niti dozvoliti da me pregaze teška vremena.
Nema komentara:
Novi komentari nisu dopušteni.