XI
KAD MISLITE DA STE ISCRPILI SVE MOGUĆNOSTI, SJETITE SE; IMA IH JOŠ!Da bih mogla prehraniti djecu i podmirivati sve te sudske troškove kojima sam bila izložena, morala sam raditi. Stoga sam opet odlučila pokrenuti proizvodnju kako bih između ostalog i dokazala da sam sposobna stvoriti nešto iz ničega, te da me ne mogu slomiti. Započela sam neke nove poslove. Sa poslovnim partnerima iz inozemstva postigla sam dogovore da se proizvodnja pokrene i da novoosnovano poduzeće opet stavim na noge.Jamčila sam svojom imovinom, novcem, znanjem, svime, samo da sve opet bude onako uspješno kao nekad. Vjerovala sam sebi i u sebe.
Zbog toga sam bila jako sretna i naporno i teško radila da bih uspjela osigurati sva potrebna sredstva, i sve ostalo što je bilo nužno da se posao opet pokrene.
Kako nisam mogla dobiti pozajmicu niti kredit kod banaka, pretraživala sam oglase po novinama pokušavajući naći od koga posuditi novac u najbržem mogućem roku.
Našla sam oglas u kojem je stajalo da posudjuju novac na temelju zaloga i nazvala broj koji je bio naveden u oglasu. Imala sam nekretninu s čistim vlasništvom, vrlo vrijednu i atraktivnu, i lako smo se dogovorili.
Posudili su mi petinu vrijednosti nekretnine uz kamatnu stopu od deset posto mjesečno, i sklopili smo kupoprodajni ugovor na nekretnini kao osiguranje.
Odmah sam organizirala isti posao koji sam radila i prije, samo ovaj put u unajmljenom prostoru, zaposlila preko trideset radnika, i započela raditi punom parom.
Posao je savršeno funkcionirao i ubrzo sam dosegla isti status kao i prije, gotovo najboljeg poduzetnika a sigurno najbolje poduzetnice, A kakvu bih tek ocjenu dobila da su bile poznate sve okolnosti i uvjeti pod kojima sam osigurala obrtna sredstva za rad. Ujutro sam se dizala u četiri sata, da bih organizirala proizvodnju, nabavila sirovinu, ponudila robu kupcima, prodala i naplatila sve što se proizvelo.
Radni dan trajao je do kasno navečer, a vrlo često i do iza ponoći. Najčešće sam se sva slomljena doslovce bacila u krevet nakon što bih obavila ostatak administrativnih poslova, i nakon napornog dana na terenu, zaspala poput mrtvaca.
Osim poslova u poduzeću radila sam i sve druge poslove koji su mi došli pod ruku. Izrađivala sam poslovne planove, elaborate, savjetovala, spajala domaće tvrtke sa strancima, posredovala pri ulaganju inozemnog kapitala, i pri prodaji svih mogućih proizvoda: uljane repice, matice i vijaka, radnih strojeva, drvnih proizvoda, svega. Niti jedan posao mi nije bio težak, i radila sam dan i noć kako bih mogla podmiriti obveze i kako bi poduzeće normalno funkcioniralo.
Upoznala sam i drugu stranu medalje....
Zahvaljujući dugotrajnim sporovima upoznala sam veći broj stečajnih upravitelja koji su „upravljali“ imovinom stečajnih dužnika. Posjetila sam tvrtke čija se zaliha na zakonit i legalan način, putem javnih natječaja, sa njihovih skladišta, u stečajnom postupku, prodavala u bescjenje. Pokretnine koje su doslovno bile ispod cijene i prodavale se za sitan novac, odnosno za keš, pa makar i u neznatnom iznosu, dok su se nekretnine prodavale dijelom preko žiro računa, a ostatak iznosa u gotovini.
Vidjela sam poduzeća koja su bila istovjetna mojim. Uništene hale, izrezane strojeve, ištemane podove. Tad sam tek shvatila da je najveći biznis u stečajnom postupku prodaja bakra i starog željeza i da se strojevi moraju uništiti radi što bolje zarade prodajom starog željeza, aluminija i bakra.
Upoznali su me sa činjenicom da kad se jednom otvori stečaj, najprije treba uništiti strojeve, kako bi se spriječilo tvrtku da dalje posluje. Tada je situacija daleko lakša jer se onda mora prodavati ostatak imovine. U tome je zarada, i stečajni upravitelji preferiraju prodaju pokretnina u staro željezo, a nekretnine po najpovoljnijoj tj. najnižoj cijeni.
Često se znalo dogoditi da sam sjedila u autu i čekala dok su stečajni upravitelji koji su bili imenovani i u mojim predmetima, prodavali robu kupcima koje sam im dovela, i dogovarali uvjete za prodaju na crno iz drugih tvrtki u stečaju koje su vodili, ali se u tim slučajevima nisam ja pojavljivala pred njima, jer oni iz opreza ne bi preda mnom ništa rekli, a ja ne bih saznala kako rade,
No to me nije sprečavalo da dalje pratim kako oni rade i da skupljam informacije. Jednog dana će mi trebati, mislila sam....
Shvatila sam zbog čega su proizvodnja i gospodarstvo uništeni u Hrvatskoj, i tko su u stvari kriminalci.
Sve sam shvatila, ali sam ovaj put šutjela i igrala po njihovim pravilima. Što sam mogla povoljno kupiti kupila sam, gdje sam mogla posredovati da prodaju nekom drugom, posredovala sam, sve po zakonu.
Nisu oni nikada direktno tražili mito, već su tako iskonstruirali cijene da se sve prodavalo skoro za badava i voljeli su one koji su imali novac da odmah kupe. Njima nije bilo bitno koliko će novca utržiti, tj. bila im je dovoljna mala zarada. Težili su tome da se proda po bilo kojoj cijeni pa makar imali i samo sitnu zaradu. Na taj način dobiju nagradu od suda, a osim toga nešto i zarade i uspješno privedu stečaj kraju.
Oni bi na kraju i tako srezali sve u staro željezo, a ja sam bar pomogla nekom malom poduzetniku da povoljno dođe do stroja za daljnji rad.
Srce mi se doslovno kidalo od tuge kad sam gledala uništene tvornice, iščupane utikače iz zidova, žice koje vise iz stropova, otkinuta vrata. Bezbroj tvrtki, mogu ih u pol noći nabrojati sve poimence.
Isto tako mogu poimence nabrojati tvrtke koje su osnovale druga poduzeća, a potom nad onim zaduženim otvorili stečaj. I tu su stečajni upravitelji imali glavnu ulogu jer su s vlasnicima imovine postizali sporazum. Druga tvrtka istog vlasnika ili bliskog rođaka ulazi u najam, a potom ta tvrtka radi i posluje dok ne ostvari dobre poslovne rezultate. Na natječaju, imaju prednost jer su već dobar dio sredstava uložili u pogon, a i unaprijed su im poznati uvjeti, pa se upravo prema tim uvjetima nekretnine i prodaju. Naravno, uz nagradu stečajnom upravitelju.
Tako se rješavaju stari dugovi, i ponovno se ulazi u vlasništvo nekretnine. Ili u dugoročni najam. U svakom slučaju, bez starih dugova.
Nemojte misliti da je bilo lako ući u taj krug i sve to vidjeti. Ne puštaju oni blizu, niti u poduzeće niti u skladište, rijetko tko može vidjeti sve na licu mjesta. No njihovi stavovi su se promijenili. Kad su shvatili da me nisu pobijedili (njihova pobjeda bi bila prodaja strojeva u staro željeza, prodaja nekretnine za neki sitni novac, i moj boravak u Remetincu) tada su me počeli cijeniti i dopuštati mi da se krećem u njihovu društvu.
Imala sam novac. A novac im je toliko mirisao da nije bilo zapreke pred njim. Ne novac u smislu mita, već novac kojim se moglo kupiti ono što su oni imali. A imali su sve jer su apsolutni gospodari tvrtki kad u nju jednom udju.
Osim toga, postižu se dealovi. Vjerovnici zauzimaju klanove i udružuju se sa stečajnim upraviteljima ne bi li stekli prednost prilikom podjele stečajne mase.
Najčešće vjerovnici ne dobiju nikad ništa, jer se sva imovina legalno prodaje za tako mali novac da se s njime samo namiruju troškovi postupka. Nelegalna zarada dijeli se na sudionike tj. stečajne upravitelje i njihove pomagače, odnosno, najčešće na stečajne upravitelje i dotadašnjeg vlasnika nekretnine.
Uredno sam podmirivala mjesečnu kamatu na posuđeni novac, koja je bila vrlo visoka, no i promet koji sam ostvarivala u proizvodnji i od prodaje robe je takodjer bio visok i nije bilo nikakvih problema sa otplatom.
Nažalost, moja urednost u plaćanju se nije svidjela i mojim vjerovnicima, jer im je daleko atraktivnija bila nekretnina do koje su željeli doći pod bilo koju cijenu.
Baš kao i banke, i kamatari prilikom posudbe novca najprije gledaju vrijednost nekretnine jer nitko od njih ne računa na to da će se novac vratiti. Stoga računaju na atraktivnost zaloga i na njegovo preuzimanje čim dužnik poklekne.
Kamatari su me pitali da li mogu dobiti ključeve kako bi se nakratko tamo odmorili, što sam im odobrila niti ne sanjajući da bi mogli učiniti bilo što nekorektno. Šokirana sam bila nakon što sam shvatila da su mi promijenili bravu i da ne mogu više ući bez njihove dozvole u svoj stan.
Pakao je bio to veći, što sam morala dvostruko više raditi kako djeca i muž ne bi primjetili da plaćam mjesečnu kamatu od preko pet tisuća eura, a još je gora bila činjenica da sam svakodnevno strahovala da ne bi netko od njih sjetio se otići u stan u koji ne mogu ući je je brava promijenjena.
Na žalost, zbog svega sam imala veoma puno problema kod kuće jer pokušavajući zaštiti njih nikom nisam rekla što prolazim. Primjećujući često moj zabrinut izraz lica mislili su da mi se netko prijeti, ili da sam sigurno zaljubljena što mi je stvaralo dodatne probleme.
Muž je mislio da novac dajem ljubavnicima, da sam stan poklonila nekom, i da smo u stanu vjerovatno možda radili i orgije.
Djeca su, zahvaljujući vrlo čestim komentarima njihovog oca koji doslovno nije znao što da misli, nenaviknut na sve ove protekle događaje, mislila da sam krenula krivim stazama i da sam se odala kojekakvim raznim porocima, a ja nisam htjela reći nikome ništa jer sam od svega najviše strahovala da će saznati istinu.
Strah od te istine bio je veći od svega, jer sam bila svjesna činjenica da je dužničko ropstvo najgora vrsta ovisnosti, i to ona iz koje se ne izlazi živ.
Danima sam teško i naporno radila, a noću nisam imala vremena razmišljati jer sam od umora odmah zaspala pa me to donekle spasilo od kriznih razdoblja. No usprkos tome, znala sam ponekad pasti u depresiju, pogotovo kad bih se sjetila na koji način smo živjeli prije nego što se sve to dogodilo, i na koji način smo muž i ja zaradili novac koji sam uložila. Jednostavno nisam smjela odustati i iznevjeriti muža i obitelj.
Značilo bi to da sam iznevjerila sebe, njega, djecu. To bi za mene bilo gore od svega što sam prolazila.
To bi me ubilo. A ubilo bi i moju obitelj tj. dokrajčilo naš i ovako težak odnos zbog svih ovih patnje kroz koje smo prolazili.
Neprekidno su mi kroz glavu prolazile scene kako smo se teško mučili i on i ja, da bismo zaradili i uštedili uloženi novac. Ne, nikako nisam smjela predati se, to mi je bilo sasvim jasno.
Godinama nisam bila na godišnjem odmoru, a odmora nije bilo niti subotom i nedjeljom, jer kad nisam bila u proizvodnji tada sam radila dodatne poslove kako djeca ne bi osjetila krizu i kako bih im osigurala dovoljno novca za odjeću, školske troškove, izlaske.
XII
„TEŠKA VREMENA NE TRAJU ZAUVIJEK – ČVRSTI IH LJUDI POBJEĐUJU!“
Stradalo mi je zdravlje. Od stresa, briga i posljedica svega što sam prošla, i svakodnevih šokova stradao mi je krvotok zbog čega su bubrezi sve lošije radili i počeli otkazivati. Nekoliko puta sam završila na hitnoj, a doktori su bili u sumnji da iz bolnice neću izaći živa. Ne samo da su posustajali bubrezi, posustalo je i srce.
Doma su svađe postajale sve češće, nije bilo novca, nije ni mene bilo kod kuće od jutra do mraka jer sam po cijeli dan morala raditi kako bih zaradila dovoljno da mogu podmiriti dug, i na žalost, ubrzo sam morala otići od kuće jer zajednički život više nije bio moguć zbog svakodnevnog predbacivanja i patnje koju smo svi prolazili, a najviše djeca.
Muž je bio veoma ljut jer se sudski sporovi nisu riješili tolike godine, nije bilo ni novca, i sad je on postao onaj s kojim sam se također morala boriti. Svakodnevno me nazivao tražeći da se proda polovica poduzeća i da iz tog iznosa namiri novac koji je zaradio radom u inozemstvu, da podijeli imovinu, prihode, nazivajući me svakakvim imenima, i ne vjerujući mi baš ništa, naročito od kad je vidio da me nikad nema kod kuće, koliko puno radim, a novca nema ni za lijeka.
Da bih se opravdala pred njim bar donekle radila sam i više nego što sam mogla, gotovo dvije i pol smjene dnevno, a spavala minimalno dva do tri sata, i uzdržavala djecu koja su u tih nekoliko godine završila školu, kupovala im odjeću, plaćala sve režije, i nisam u stvari znala kome je teže udovoljiti. Ovima koji su mi posudili novac ili vlastitoj obitelji.
Često su im doma iskopčavali telefon i internet jer unatoč visokoj mjesečnoj zaradi nisam uspjela uštedjeti dovoljno novca da uz kamatu mogu podmiriti i redovne troškove. Nekoliko puta su im iskopčali struju i vodu, i to su bili trenuci kad smo se žestoko raspravljali jer nisu shvaćali što se događa.
Kamatari su počeli vršiti na mene sve veći pritisak, sve češće i češće koristeći stan kao vlastitu bazu u kojoj su se našmrkavali i zabavljali sa prijateljicama za koje opet njihovi bračni partneri nisu znali. Sve su u stanu uništili u stanju pijanstva, iako je u njemu u trenutku kad smo sklapali dogovore sve bilo potpuno novo.
Srce me skoro izdalo kad je jedno od moje djece htjelo otići u stan sa svojim prijateljima. Šutjela sam do kasno, ne znajući što da učinim, a onda sam pokušala sve u rukavicama, i platila im boravak na drugom mjestu kako ne bi išli u naš stan. Dijete me tog trenutka vjerujem mrzilo najviše na svijetu. Iznevjerila sam ga, jer je željelo pokazati stan prijateljima, ono je iznevjerilo svoje prijatelje, a ja sam mrzila samu sebe zbog svega.
Odlučila sam tome stati na kraj. Sve je bilo gore i gore, pa nakon što su nekoliko puta koristili stan bez pitanja, počela sam i njima plaćati boravak na drugim mjestima kako bi mene pustili na miru i oslobodili stan. S tim su moji troškovi još više narasli. No to im je bilo najteže jer im se stan izuzetno sviđao i nisu rado na to pristajali.
Pokušala sam s njima dogovoriti da mi dozvole da dignem kredit u banci i da daju hipoteku na stan, koji je sada glasio na njih, jer sam u medjuvremenu imala dobar bonitet, posao je dobro išao, medjutim o tome nisu htjeli niti čuti.
- “ Prvo ti nama vrati naše, a onda ti diži kredite kakve hoćeš!“
Zbog svega su mi postavili uvjet. Gotovo svakodnevno su me zvali na sastanke, na kojima su bili ponekad pijani, ponekad drogirani i neuračunljivi, uglavnom uvijek su imali druge zahtjeve, i svaki put je tim zahtjevima bilo sve teže udovoljiti.
- „Sutra u petnaest sati, moraš doći kod bilježnika i donijeti sav novac, rekli su mi na jednom od tih sastanaka“.
- „I to ne samo glavnicu, već i kamatu za tekući mjesec i za idući mjesec, porez na nekretnine koji nećemo valjda mi plaćati za tebe, i moraš donijeti još petnaest tisuća eura jer si bila bahata“
- . Ako to sve učiniš, prenijet ćemo nekretninu ponovno na tebe!“
- „Ali pazi, ako ti bude nedostajao samo jedan eur, pazi, samo jedan eur, ništa od dogovora“!
Cijelu noć nisam spavala.
Što učiniti. Kako udovoljiti njihovim zahtjevima, i kako ispoštovati dogovor?
Što ako nešto pođe po zlu? Ako ne uspijem sav taj novac skupiti, (radilo se o preko šezdeset tisuća eura), što ako izgubim stan, tek tada će me mrziti i muž i djeca.
Molila sam se dragom Bogu, radila kalkulacije, računala što sve mogu prodati da sakupim toliko novca. Istovremeno sam morala naći kupce koji imaju novac da mi odmah i plate kako ne bih čekala, jer ovi nisu trpjeli odgode.
Do ujutro sam skupila već oko četrdeset tisuća. Dio sam uspjela uštedjeti od poslova, dio sam uspjela namiriti prodajom automobila i starog željeza kojeg je još bilo u krugu tvrtke koja je otišla u stečaj, a jedan manji dio mi je prijatelj uplatio i imala sam mogućnosti naknadno mu to vratiti kroz posao. Svi su izgledi bili da ću do podne ipak uspjeti sve sakupiti.
Drhatala sam dok sam u mjenjačnici kupovala devize. Što ako negdje netko pogriješi u brojanju, pa mi slučajno odbroji jednu novčanicu manje.
Kroz uho su mi prolazile njihove riječi:
-„Ako samo jedan eur bude nedostajao, smatraj dogovor raskinutim!“
- „Nekretnina će pripasti nama!“
Pet puta sam prebrojala novac, iako ga je bila gomila, a onda sam sva mokra od znoja koji se cijedio niz čelo i ledja, jureći uletjela u ured javnog bilježnika. Oni su tamo već čekali, naoružani, ljuti, nervozni, u iščekivanju.
- „Imaš novac?“
- „Rekli smo ti! Ako ti smo jedan eur nedostaje, od dogovora ništa!
- „I dolazi odmah ovdje, da to sve prebrojimo, nećemo valjda potpisati ugovor prije nego vidimo da je novac stvarno tu?“
Brojali su novac razrogačenih očiju, dok su im se usta osušila od uzbuđenja. Stavljali su ga na gomilice, u šest hrpica, i gledali u njih većim uzbuđenjem nego da je ispred njih gomila zlata.
- „U Hrvatskoj samo ti i mi imamo novac!“ – rekli su mi uzbuđeno.
Potpisali su ugovor i jedna stranica mog života je bila završena. Uspjela sam sve riješiti, isplativši im za tri godine stoosamdeset tisuća eura kamate i šezdeset tisuća eura glavnice tj. ukupno dvije stotine i četrdeset tisuća eura.
Nema komentara:
Novi komentari nisu dopušteni.